Ramazan: Početak i kraj posta


Početak posta

Početak svakog dana posta tokom vremena obilježavao se na različite načine. Najduže se zadržala tradicija pucanja topa s gradskih zidina.

No, prije pojave topova, u svakom dijelu grada bio je zadužen po jedan čovjek koji se zvao munadija /onaj koji poziva/, tj. poziva na ručak uz ramazan. U Sarajevu, jedan mesdžid u svome imenu nosi uspomenu na ovu službu. Zove se Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid. „Ojandži zade“ znači sin budilnika. Munadije ili budilnici bili su zaduženi da svijet u jednom dijelu grada bude na ručak uz ramazan. Bili su plaćeni iz državne blagajne.

Bašeskija spominje da je u Plovdivu u Bugarskoj, u 1188. (1774/75) godini umro Mustafa Lipovac, janičar koji je jedno vrijeme „u mjesecu ramazanu bio daul-baša na sehur.“ Ovo „daul-baša“ znači predvodnik ili zapovjednik telala, što upućuje na zaključak da je u to vrijeme postojala služba te­lala koji su budili na ručak za vrijeme mjeseca ramazana.

Ramazanski top

Prvi ramazanski top u mnogim mjestima oglašavao se poslije ikindije posljednjeg dana šabana, do kada je trebalo obaviti i posljednje pripreme, što je bila i najava početka ramazana.

Sa Žute tabije u mjesecu ramazanu svake večeri pucanj topa označava vrijeme iftara

Sa Žute tabije u mjesecu ramazanu svake večeri pucanj topa označava vrijeme iftara. Smail Krivić sigurno ima jedan od najodgovornijih poslova za vrijeme ramazana. Svako veče ovog mubarek mjeseca, sa bedema vratničke Žute tabije, Smail pucnjem iz topa označava vrijeme iftara, kraj cjelodnevnog posta. Nekada je iz topa pucao muvekit Sahat kule, a danas je Smail glavni ramazanski tobdžija u Sarajevu.

Top ili velika prangija bilo je komunikacijsko sred­stvo koje se upotrebljavalo ne samo uz ramazan nego i u drugim značajnijim prilikama. Kada Mlečani navale na Ljubuški top je upozoravao svijet na opasnost, ili kada vojnici odlaze u rat, njima u čast oglasio bi se top sa grad­skih zidina. Kada je ramazan u pitanju, top se oglašavao u nekoliko navrata. Prvi, kao najava ramazana i muka­bele na ikindiji uoči ramazana. Kasnije svakog dana top se oglašavao zavisno od običaja, najmanje dva, u nekim mjestima kao naprimjer u Ljubuškom, tri puta, i to: ujutro za ustajanje na ručak, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i vrijeme završetka posta, akšama, odnosno iftara. Ne zna se tačno od kada datira tradicija najave značajnih događaja u jednome mjestu pucanjem topa sa gradskih zi­dina. Usmena kazivanja i sjećanja starijih ne dosežu dalje od 19. stoljeća.

Top je najčešće bio kratka cijev s dnom, iz jednog je­dinog dijela, izrađena od livenog željeza debljine oko 3 cm, promjera 10-15 cm. Prije potpaljivanja u cijev bi se ubacila određena količina crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen. U poseban otvor namjestio bi se oko 10 cm dug ko­mad sporogorećeg štapina, zatim bi se sadržaj u cijevi do­bro nabijao i fitilj potpalio. Ovi mali topovi u Hercegovini su se zvali mačkule (tal. mascollo – mali top).

Naš književnik Edhem Mulabdić zabilježio je jednu anegdotu u vezi s pucanjem ramazanskog topa. Naime, za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevo je došao neki novi vojni dostojanstvenik. Kako je bilo vrijeme rama­zana, neugodno ga je iznenadilo pucanje topova u gluho doba noći. Sutradan je izrazio svoje negodovanje na više mjesta prilično oštrim tonom o tom „srednjevjekovnom običaju“ koji bi trebalo zabraniti i ukinuti. Ogorčenje sa­rajevskih muslimana prenio je njihov gradonačelnik Mehmed-beg Ljubušak na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera, bio prisutan i ovaj viši oficir. U pozdravnom govoru Mehmed-beg je, uz ostalo, rekao:

„Na stotinama munara naših svjetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ra­mazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani, sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom da su ovo svečani dani za muslimane, a da još nikom ne pada na um, da i pomisli, da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori, ni za ove naše topove, ni za ova naša svjetla na munarama kao znak­ove muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…“

Ramazanski topovi su, prema nekim autorima, treba­li imati još dublju poruku. Tako Ibrahim Hakki Čokić, govoreći o simbolici topova, piše:

„Mnogi misle da je ramazanskim topovima jedina svrha oglasiti islamskom svijetu nastupanje ramazana, te oglašavati vrijeme iftara i kada treba ručati u vakti sehuru (predzorju) i imsakj učiniti (zapostiti) i onda tude metnuti tačku. A bajramskim, oglašenje bajrama, njegovo trajanje i da se na svršetku rekne: Top puče, bajram prođe… No, to­povi, vršeći sve te zadaće, imadu u svom gromkom odjeku i još jedno veoma veliko značenje… Stog ramazanski i baj­ramski topovi govore… Muslimane! Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti i iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš, a još više na bajram, kada joj udovoljiš, jer ko bi ti pri tom ma samo i pokušao smetati, udario bi ga na onu silu i onu ruku, u kojoj su strašni topovi.“

Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je kra­jem Drugog svjetskog rata. Samo u nekim mjestima održala se i kasnije, kao npr. u Ljubuškom gdje je top najavljavao vrijeme iftara sve do 1979. godine, kada je, nakon greške u pripremanju baruta, teško povrijeđen posljednji tobdžija Hasan Korjenić Dedo, čime se ova tradicija ugasila. Deve­desetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više bosanskohercegovačkih gradova.

Iftar – završetak posta

Uporedo s pucnjem topova vrijeme završetka posta – iftara najavljivano je i paljenjem kandilja na munari džamije. Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu en­ergiju sa sijalicama različitih oblika i veličina. Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog namaskog vakta. Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi, prethodno, iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao: „Vaaaarrdaaa“ (nastupilo je, vrijeme je), a djeca bi, razdragano trčeći kućama, uzvikivala: „Upališe se kandilji“.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s