Uoči Ramazana i Dana genocida:
Sraman čin ODBZK „Preporod” Vareš i partnera u projektu Općine Vareš
U vrijeme kad se u Srebrenici vrše posljednje pripreme za ukup četiristodevet identifikovanih Bošnjaka, žrtava genocida u Srebrenici, i svi putevi vode ka Potočarima, u Nezuk se slijevaju rijeke ljudi koji žele da „Maršom mira“ iskažu svoju počast žrtvama, i na razne načine i iz raznih krajeva svijeta se izražava tuga, žalost, poštovanje, ja svjedočim narodnom veselju u gradu u kojem živim. Moji Bošnjaci su našli za shodno da ničim izazvani organizuju koncert (na čiju sam ih besmislenost, nehumanost i trivijalnost već upozorila) kao dobrodošlicu Ramazanu. Pjevaju moji Bošnjaci u Varešu kao da ih ne dotiče tuga bošnjačka. Riječi su malo da bi njima mogla da opišem stid, tugu, i besmislenost ovog trenutka. Stid me… Jednostavno me stid …
Stid me Srebrenice, stid me svih onih ukopanih i onih koji još uvijek nisu pronađeni, čije kosti čekaju da ih prepozna neko od preživjelih, a i ti je vrlo malo, stid me rijeka isplakanih suza majčinskih koje su u stanju da ugase džehenemsku vatru, ali izgleda ne mogu da otope led oko uspavanih srca bošnjačkih, stid me naše bezimene djevojčice koja je živjela samo nekoliko trenutaka, a osamnaest godina čeka da je pokopaju. Nije osjetila toplinu majčinog zagrljaja, ali je osjetila hladnoću masovne grobnice. Naša bezimena bebo iz Srebrenice, stid me je… Stid me je, što ne mogu da učinim ništa više nego li da napišem da me je sitd, a pokušala sam, nisu me slušali… Stid me je bijelih nišana iz Potočara, kao i četiristodevet tek iskopanih kabura… Stid me je što je organizator koncerta ODBZK „Preporod Vareš“, stid me što je koncert u čast Ramazana… Stid me šutnje onih koji treba da govore, a neće ili ne žele, valja se zamjeriti… Ko zna, ko će kome i za šta trebati…? I kako jedan mudar Bošnjak reče „Danas ne postoje kameni i drveni kumiri, ali postoje kumiri od krvi i mesa… To su ti kumiri kojima se ljudi klanjaju – ne fizički, već sluganstvom!“. Stid me je što krupnu novčanicu dostojanstva, prodajemo za sitan kusur dodvoravanja nekima do kojih nam uopšte nije stalo… Stid me je što zaboravimo i prije nego li upamtimo…
Znam da nije dovoljno reći stid me je … Ali još gore je šutiti … Šutnja je odobravanje, ja ne odobravam, ja se stidim. Pisanjem skidam odgovornost sa sebe i onih koji misle kao i ja … Znam da nije dovoljno, ali je u ovom trenutku jedino moguće. „Nema popravljanja stanja jednog naroda, sve dok ne bude dovoljno onih koji su spremni boriti se i sagorijevati na tom putu promjena!“…
Pjevajte moji Bošnjaci, veselite se, a nebo nad Bosnom plače, davno ugušen jecaj pronalazi put i pretvara se u krik bola od kojeg svemir podrhtava. Vi pjevajte, ali zapamtite da se ovdje ne živi da bi se pjevalo, nego kako pjesnik reče „ovdje se umire da bi se živjelo… zapamtite i to da se Bosna više ne brani na Drini nego mnogo, mnogo bliže. Dobro je znati i to da “Ko zaboravlja, iznova proživljava”. Mnogo više razloga imamo da plačemo, nego da pjevamo. Neka je svakome na čast i obraz… A mene je stid …
Kako je mjesec Ramazan povod koncerta, uputila bi dovu Stvoritelju nebesa i zemlje… Ja Rabbi podari nam razum da možemo razlikovati laž od istine, zabludu od pravog puta, bitno od nebitnog, ne dozvoli da budemo od onih koji oči imaju a ne vide, uši imaju a ne čuju ne dozvoli nam da vođeni neznanjem na nedoličan način obilježavamo Ramazan, a pri tome zaboravimo na šehide i sve one koji su svoje sutra dali za naše danas… Ja Rabbi ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas. Učini nas dostojnim pripadnicima ummeta Muhammeda a.s. …
A stid me je Allahu dž.š. najviše pred Tobom…
Autor: Elmedina Muftić
Izvor: Bosnjaci.net
Bošnjaci 