Sejdalija Bećirević: Moralna gromada u tijelu starca


Od kako je stari efendija Šerif Prljača preselio na bolji svijet 1980. godine, Sejdalija Bećirević je dobrovoljno preuzeo ulogu imama Roga-zade džamije pod Vinogradima u MZ Sedrenik, u Općini Stari Grad, Sarajevo. Već 34 godine anonimni Sejdalija kontinuirano imami beš vakat u ovoj tri i postoljetnoj, takođe nepoznatoj džamiji. Štaviše, tokom rata, kada su sve džamije, neka manje neka više, prekidale rad zbog ratnih dejstava, Roga-zade džamija i njen imam Sejdalija su odudarali

S_desna_na_lijevo_-_Semir_Korora_Sejdalija_Be%C4%87irevi_%C4%87_Jusuf_D%C5%BEafi%C4%87[1]

Zaista je žalosno kada pogledamo ko je sve uzor našoj, pretežno zabludjeloj omladini: kafanski pjevači, posebice pjevaljke, narcisoidni glumci, bolesni učesnici raznih reality showa (Big Brother, Farma, Survivior…), nemoralni sportisti, bulimične i anoreksične manekenke i slični bjelosvjetski probisvijeti, jalijaši, joldaši (jolpazi), gulamferi, lopuže, hrsuzi, barabe, uličari, vucibatine, propalice, mangupi, lole, bekrije, ološi, gedžovani, bagra, šljam, mahalaši, harabatlije… No, to ne treba da posebno začuđuje, budući da većina medija gore navedene nemoralne kategorije ljudi promovira kao uzore, one na koje se svi, a pogotovo mlađarija treba da ugleda, ako hoće da bude in, kul, u trendu, u modi. Jednom rječju, mediji, i oni koji stoje iza njih, žele da od našeg bošnjačkog naroda naprave jedno veliko životinjsko krdo kojem će jedini životni cilj biti kako da zadovolji svoje fiziološke potrebe i niske, čak i ispod životinjskog nivoa strasti.

Muminska duša

Nećemo ulaziti u razloge zašto je većina medija pristala da igra tu bestidnu, prljavu ulogu animaliziranja Bošnjaka, niti ko ih u Bosni i izvan nje finansira, nego ćemo da predstavimo jednu osobu, jednu moralnu gromadu u tijelu 87-godišnjeg starca, na koju bismo se svi mi Bošnjaci trebali da ugledamo. Ta osoba je upravo sušta suprotnost slike uzora koju ti mediji pokušavaju da serviraju nama.

Naime, dok sam bio u Sarajevu u zijaretu svome ahbabu Senadu Kadiću, čuo sam od njega jednu veoma zanimljivu životnu priču. Doduše, o toj sam priči od njega otprije bio načuo ponešto. Bila je to upravo priča o tom moralnom 87-godišnem kolosu, zvanom Sejdalija Bećirević. Na Senadov prijedlog, naveče 22. avgusta, zajedno sa Senadovim prijateljima, zijaterili smo Sejdaliji, dobru muminsku dušu stare generacije ponosnih Bošnjaka.

Od kako je stari efendija Šerif Prljača preselio na bolji svijet 1980. godine, Sejdalija Bećirević je dobrovoljno preuzeo ulogu imama Roga-zade džamije pod Vinogradima u MZ Sedrenik, u Općini Stari Grad, Sarajevo. Već 34 godine anonimni Sejdalija kontinuirano imami beš vakat u ovoj tri i postoljetnoj, takođe nepoznatoj džamiji. Štaviše, tokom rata, kada su sve džamije, neka manje neka više, prekidale rad zbog ratnih dejstava, Roga-zade džamija i njen imam Sejdalija su odudarali. Naime, tokom rata u njoj se neprestano klanjalo pet vakata, čak i dok je trajala njena opravka nakon granate koja joj je bila oštetila krov, minber i mihrab. Izuzetak su dva sabaha i jedna jacija, i to kada je Sejdalija bio zakasnio iz opravdanih razloga – bio je otišao nekoliko kilometara daleko u potrazi za vodom.

Pored toga što već 34 godine imami u Roga-zade džamiji, Sejdalija, koji uči Kur'an od svoje devete godine, kontinuirano uči i mukabelu – pola sata prije sabaha i pola sata prije akšama, bez obzira doš'o ko ili ne doš'o. Inače, kako nam je sam Sejdalija rekao, na sabah se uglavnom budi sam, bez ikakvog alarma i bez ičije pomoći, sem, naravno Allahove.

Sejdalija Bećirević rođen je 1927. godine u Kramer Selu kod Rogatice. Sa tri godine ostaje bez matere, a 1942. godine, u dobi od nepunih 15 godina, i bez oca. Tako briga o sebi, kao i briga o njegove dvije sestre (12 i 16 godina) pada na njegova pleća – sve to za vrijeme tog okrutnog II svjetskog rata.

Nakon završetka rata, tačnije krajem 1945. godine, odlazi na sedmomjesečni rad u Janju kod Bijeljine, kako bi zaradio da prehrani sebe i svoje sestre. U brak sa Hanom rođenom 1928. godine, stupa davne 1948. godine. Hana je još uvijek živa tako da će njih dvoje u novembru ove godine obilježiti čak 65-godišnjicu braka! Komentarišući svoj dug brak, Sejdalija ponosno veli: Nikada se nismo svađali niti prepirali, nikada joj nisam rekao da laže. Unuci su mi poručili da 65. godišnjica braka ne smije da prođe bez ražnja. Sa svojom hanumom ima tri kćerke (ne računajući dvoje djece koja su kao dojenčad preselila), petero unučadi i troje praunučadi. Njegova dva unuka, Faruka i Ediba, zatekli smo zajedno sa njim u džamiji.

Prodavši svoje imanje, Sejdalija je sa porodicom 1955. godine došao u Sarajevu i u Vinogradima kupio 10 dunuma zemlje. Zanimljiva je priča vezana za tu zemlju: Nedugo nakon što sam kupio posjed – bilo je to 1959. godine, načuo sam da komunistička vlast nacionalizuje višak zemlje od zemljoposjednika, bez obzira koliko neko zemlje posjedovao. Ako oni utvrde da imaš višak zemlje, onda ti ga oduzmu i dodjele drugom. Stoga, da bih ih preduhitrio, dao sam oglas u novinama da prodajem zemlju, izuzevši komad zemlje na kojima se nalazi kuća i okućnica. Nije prošlo puno, kad ugledah dvoje ljudi, muškarac i žena, kako obilaze i mjerkaju moju zemlju. Saznavši da je to vlah sa svojom suprugom koji hoće da je kupe, odbio sam ponudu za prodaju, iako je ponuda bila primaljiva, poručivši da zemlju neću nikada prodati vlasima, nego samo muslimanima. Hvala Bogu, tih deset dunuma zemlje sam prodao samo muslimanima, tako da sad na njoj ima 30 muslimanskih kuća.

Kako Sejdalija može da bajramuje a mi ne možemo

Svoj radni vijek je započeo radeći za Vojno-tehnički zavod, da bi po rasformiranju istog, proveo 37 godina do penzije radeći u fabrici Zrak, koja se i dan-danas bavi izradom metalnih potprepština za vojsku. U penziju je otišao 1989/90. godine. Nikada nije bio član KPJ, niti je bio komunista, niti je ikada pomišljao da postane, što s dikom ističe. Ispričao nam je i svoj doživljaj sa Milanom Glušicom, tadašnjim načelnikom njegovog odjeljenja u Zraku. Inače, Sejdalija nikada nije radio prvi dan bajrama, niti ga je ko od poslodavaca tjerao da radi kada je bajram, znajući da se Sejdalija drži vjere i da klanja svih pet dnevnih namaza. Ostali muslimani koji su radili sa njim u odjeljenju nisu mogli da dobiju slobodan dan za Bajram. Kada su uoči jednog Bajrama upitali načelnika Glušicu za taj slobodan dan, on im je odrečno odgovorio. Kako Sejdalija može da bajramuje, a mi ne možemo?, upitaše oni načelnika. Vama je bajram kao i meni, na to im je odgovorio načelnik Glušica, aludirajući na njihovo neprakticiranje islama, odnosno islamskih propisa, za razliku od Sejdalije, koji je zbog svog islamskog praktičnog života bio visoko cijenjen i među svojim nemuslimanskim poznanicima i kolegama.

Da je Sejdalija istinski živio islam cijeli svoj život, pa tako i sav svoj radni vijek, dovoljno govori činjenica da je odbio besplatan stan od fabrike Zrak, koji je svojim radom bio zaslužio, rekavši da taj stan daju “onima koji žive u podrumu”, tj. potrebitima, onima koji nisu imali riješeno stambeno pitanje. Sejdalija nam je otkrio još jedan razlog zašto je odbio stan: njemu stan lično nije trebao, a nije ga htio uzeti i darovati nekoj od svojih kćerki iz bojazni kako bi time učinio nepravdu drugim dvijema kćerkama.

A kada smo ga upitali šta bi izabrao da su ga slučajno ucijenili: radno mjesto ili džamiju, Sejdalija nam je jetko odgovorio: Pa, naravno džamiju. Osjetili smo u tonu njegovog odgovora čuđenje kako uopće mumin može imati nedoumice šta bi izabrao u toj situaciji.

Naš Sejdalija nam je pričao i o svome šestomjesečnom radu u Iraku 1984. godine, kako je obišao cijeli Irak uzduž i poprijeko odlazeći u goste kod svojih radnih kolega Iračana. Mjesečna plata iznosila mu je 9 000 američkih dolara – pola je zadržavala fabrika Zrak, a pola je ostajalo njemu. Vrativši se nakon šest mjeseci nazad sa pozamašnom sumom, odmah je sa svojom suprugom ispunio petu islamsku dužnost – obaviti hadždž. Time se povinovao Allahovoj naredbi: Allaha radi, hodočastiti Hram je dužan onaj koji je u mogućnosti, ne tražeći izgovor kao mnogi bošnjački muslimani danas. Oni, začudo, mogu svake godine sebi priuštiti desetodnevni boravak na moru, neki i zimovanje, a ne mogu da priušte da jednom u svom životu obave hadždž.

Budući da je mjesec ramazan nedavno bio, upitali smo našeg Sejdaliju, da li je postio mjesec ramazan. Iznenađen da se takvo pitanje ikako može postaviti, odgovorio nam je: Ja postim cijeli ramazan otkako znam za sebe; od sedme godine, a i prije sam po koji dan postio. Zajedno smo sračunali i zaključili: Sejdaliji od svoje sedme godine posti cijeli mjesec ramazan. Tako je 86-godišnji Sejdalija ove godine ispostio čak 80-ti ramazan! Pitali smo ga, onako, reda radi, da nam kaže u čemu je tajna. Dao nam je prost, očekivani odgovor od čovjeka koji je cijeli život robovao Uzvišenom: Kada nešto voliš i hoćeš, onda nije teško. Čak sam ovaj ramazan ispostio, možda nikad lakše u svom životu. To je bio odgovor čovjeka koji nikad nije robovao Titu, Kralju ili nekom trećem. Odgovor čovjeka koji je, uprkos tome što je zagazio u 87. godinu života, još uvijek sposoban da okopa svoju bašču, da isposti ramazan, da klanja pet dnevnih namaza u džematu, da dođe na svaki sabah pola sahata ranije i da uči Kur'ana. Jedino, kako nam je sam priznao, ne može više da predvodi teravih-namaz, tako da zadnje tri godine tokom ramazana u Roga-zade džamiju dolazi poseban mladi teravih-imam.

Moderni Bošnjaci

Nažalost, Sejdalija Bećirević nije zanimljiv modernom Bošnji. Ako izuzmemo poslijeratni članak u Preporodu, u kojem se govorilo o Sejdaliji kao imamu Roga-zade džamije, jedine džamije koja nije nikako prekidala rad tokom Opsade Sarajeva, niko nikada nije pisao o ovoj moralnoj gromadi u tijelu 87-godišnjeg starca. Zamislite, niko u komšiluku od tolikih džematlija, od kojih smo, doduše, na jaciji-namazu zatekli samo jednog đedu (ne računamo dvojicu Sejdalijinih unuka koji žive u drugim dijelovima Sarajeva), nije se sjetio niti potrudio da pozove neki medij ili nekog novinara, kako bi napravili prilog ili napisali članak o Sejdaliji kao uzoru. On je, doista, uzor za svakog muslimana, bez obzira na uzrast, kako se može živjeti kao pravi musliman cijeli život (klanjati, postiti, raditi, podizati porodicu…), pa čak i u teškim vremenima kakvo je npr. bilo komunističko doba. Nadam se da će ovaj članak ispraviti ljudsku nepravdu i koliko-toliko predstaviti široj javnosti život i djelo skromnog Sejdalije Bećirevića.

Pri odlasku obećao sam našem Sejdaliji da ću ga ponovo zijaretiti čim me Božija odredba nanovo nanese u Sarajevo.

P.S.

Sejdaliju sam drugi put posjetio 22. oktobra 2013. godine skupa sa Semirom Kororom i Senadom Kadićem. Pritom smo sa Sejdalijom klanjali podne-namaz u džematu.

Autor: Jusuf Džafić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s