Bol u saburu


Četiri godine rata je prošlo, četiri godine strepnje, tuge, suza i želje za najdražima.

Stojim na autobuskoj stanici sa svojima koji me prate na put za Sarajevo. Prvi put poslije rata idem mojima u posjetu. Htjela bih da viknem svim ljudima na stanici: „Ljudi, ja idem svojima, da vidim i da zagrlim svoje drage, da im kažem koliko ih sve volim. Udahnut ću im snagu da prebole patnje, zimu, glad i sve što im je rat nanio!

“„Bože, kasni autobus!“ – mislim ja u sebi, iako znam da ne kasni. Osjećam kako mi u grudima lupa srce. Ruke mi se znoje i sva drhtim od uzbuđenja, kao nikada. Autobus polazi, a meni drhtaj ne prestaje. Saputnica do mene je Bosanka, naizgled mirna, a znam da je i njoj ovo najteži i najduži put u životu. Putuje u svoj rodni Bihać, da obiđe svoje i ranjenu Bosnu. Čekamo autobus sa Pala, koji vozi iz Kraljeva za Sarajevo. Prilazimo kondukteru i šapatom govorimo:

– Mi putujemo za Sarajevo. Znate, mi smo muslimanke.

– Uredu je, ne brinite ništa, gospođe – odgovara ljubazno kondukter.

– Pa eto, sve je isto kao prije rata. Sve će biti uredu. Možda i nije sve tako strašno kao što se priča – tješim naglas sebe i moju saputnicu.

Ulaze putnici u autobus bučno, a nas šest, drugačijih putnica, tiho, kao krivci. Pijem prvu tabletu za smirenje, da ugušim drhtaj u sebi. Nije me strah, ali uzbuđenje je veliko. Želja da vidim svoje jača je od straha što sam u autobusu sa tablicama Republike Srpske. Malo drijemamo u putu.

– Dobrun, granica, pripremite dokumente! – čujem kroz polusan.

Trgnuh se za trenutak, ne znam gdje sam. Pomislih: „To je grčka granica, mi to porodično putujemo na more. Jeste, sigurno, jer mi u Jugoslaviji nemamo granica. Sve je naše zajedničko.

“Saputnica me budi, a meni ništa nije jasno. Vidim, nije granica na Đevđeliji, već poznati predjeli naše zemlje.

– Ovo su naši! – šapće žena do mene.

– Koji naši? – pita druga šapatom,

– Naši Jugosloveni, ne boj se – umirujem ja ženu ispred sebe, koja se, dok policajcu pruža dokumenta n a pregled, sva se trese od straha. Svim putnicima se pregledaju dokumenta i svi stojimo u istom redu van autobusa, pa me to malo umiruje.Ulazimo u autobus. Poslije pet minuta vožnje autobus ponovo staje.

– Granica! – reče neko tiho.

Ulazi policajac.

– Svi dokumente na pregled! – govori nam. Meni ništa nije jasno. Pogledah kroz prozor i tada shvatih. Kao da nasta buđenje, vidjeh gdje smo. Počinjem da učim dove u sebi, a primijetih da i ostale žene šapuću. Dok izlazim iz autobusa, molim se Bogu dž.š. i hrabrim sebe da će sve biti dobro. Noge mi klecaju i pridržavam se za moju saputnicu.

Nas šest žena izlazimo tiho i pokazujemo svoje stvari na pregled. Uzdržano, policajac nam vraća dokumente, a kondukter nas hrabri:

– Ne bojte se, sve je uredu.Ulazimo u autobus, a putnici tek sad znaju ko smo. Kao da smo se vratili sa trakom na ruci ili žigom na čelu. U ustima osjećam odvratnu gorčinu i najradije bih da povratim. U autobusu tajac. Ne znam šta putnici sada misle o nama, a nije mi ni važno. Htjela bih da naglas viknuti svim putnicima da smo mi ljudi čiste duše, srca i tijela. Da nekog upitam, ko to samo postavlja i mijenja granice i dijeli naše zajedničko. Ko nam to mijenja historiju i geografiju?

Grlo mi suho, usta vlažim suzama koje mi polahko klize niz lice.

Dok putujemo, ja kroz prozor posmatram divnu prirodu: zelene livade, šume, planine. Početak je ljeta, pa je sve u cvatu i opojno miriše. Sve je isto, a nije! Znam da nije!Užasan bol me probode u prsa i naiđe mi mrak na oči, kada ugledah prve ruševine i zgarišta. Svuda pored puta avetinjski uništene kuće stoje, kao spomen na zlo.

Nijemo prolazimo pored tih ruševina, kao pored odra, na kome leži mrtva princeza, Bosna ranjena.

U autobusu tišina, nikakvog zvuka. Nas šest žena isto mislimo, nečujno plačemo u sebi, a ostali… Možda se stide, možda ponose ili likuju. Neki od njih se, možda, smatraju herojima. „Svaka čast, i jest junaštvo i hrabrost oboriti kuću minom sa brda, ubiti nedužno dijete, golorukog starca“ – mislim ja u sebi.

Osjećam užasan bol u grudima, skoro neizdrživ. Taj bol postaje sve jači kako se približavamo Višegradu. Pojavi se poznati grad iza okuke, zajedno sa svojom Drinom.

Tužna Drina ispod gizdavog Bikavca tiho, nečujno šumi, kao neki krivac. Drina o kojoj su pjevali pjesnici, kraj nje ašikovali momci i djevojke. Teče Drina sa ogromnim žigom i teretom na sebi. U njoj je tekla krv nedužnih. Slušala je posljednje vapaje i izdisaje majki, djece, staraca. Prolazimo kroz Višegrad. Grad više sliči selu. Svuda ruševine, smeće. Zapuštenim ulicama nevoljno se kreću ljudi, tjeraju volujska kola, konje… Nigdje mirisa cvijeća, bosanskog sevdaha, života, ni ptica čak. Kao da je umro Višegrad, zajedno sa Drinom, sa njenim nevinim, napaćenim i protjeranim narodom. Učini mi se da je nekada dični most Mehmed-paše Sokolovića sav krvav. Tužno se povijao ka Drinida se sjedini u zajedničkom bolu, žalostan što je nestala jedna lijepa bosanska kasaba. Oplakah u sebi ovaj uništeni grad i kao da mi neko uze dio duše, spoznajom da Višegrada više nema.

Bol u mojoj duši postaje sve jači dok putujemo dalje prema Sarajevu. Htjela bih da plačem, ali glasa nemam. Željela sam da gledam oko sebe, da sve zapamtim, a kad se vratim kući, da ispričam svojoj djeci, prijateljima i rođacima. Da kažem šta sve može učiniti čovjek, dušman, bez časti, vjere, srca…Ukočenim pogledom posmatram opustošene, izgorjele kuće. Pred nekom kućom izvrnuta sofra, negdje ostavljena grabulja, jedna čizma, polomljen bešik… Misleći na ljude koji su tu živjeli, bol mi probada srce poput najoštrijeg mača. Pitam se da li je iko preživio tu golgotu. Gdje su sada odatle protjerani ljudi i kako žive? Da li oni, negdje daleko, u svojim snovima vide svoj kraj, svoje ognjište i svoju Drinu?

Dok gledam te užasne prizore, tješim sebe:

“Neka, izgradit će ponovo ljudi Bosnu, nići će ona iz pepela još bolja i jača. Mirisat će ponovo, srećom, sevdahom, pjesmom, mladošću.

“Putujemo Romanijom, a meni se sve više mrači pred očima. Što smo bliže Sarajevu, osjećam veći nemir, uzbuđenje. Usput učim i molim dragog Boga da ostanem prisebna. Čas mi toplo, čas hladno. Gušim se od bola. Htjela bih da viknem, plačem…

Dok prolazimo Romanijom, usput kako tu sve kuće stoje netaknute. Ljudi se mirno šetaju ulicom, žene piju kahvu na balkonima. Čuje se muzika iz restorana. Kao da tu nije bilo rata.Gdje su zlotvori i oni što su rušili Sarajevo? Ovdje su Sarajlije dolazili na izlete, sadili borove, kitili parkove i uljepšavali prirodu. Smatrali su svojim ovaj narod. Kakva se to zvijer probudila ovdje? Gdje su dobri ljudi? Zašto su pošteni zašutjeli?Približavamo se Sarajevu. Noć već mrkla. Porušeno Sarajevo odjednom kao da izroni ispod Trebevića. Gori u svjetlosti uličnih svjetiljki ranjeno, a meni nikad ljepše. Dobih želju da pozdravim dragi šeher:

“Es-selamu alejkum, Sarajevo, ponosni ranjeni grade! Es-selamu alejkum, vi moji heroji, ljiljani, šehidi…!

“Željela bih da zagrlim Sarajevo, da ga privijem na grudi i izliječim njegove rane. Da mu kažem koliko sam sve ove godine rata strepila, da sam bolovala zajedno sa narodom cijele Bosne. Htjela bih da mu prenesem sve bratske selame sandžačkog naroda, i divljenje sandžačkih majki bosanskim heroinama, koje su rađale i sahranjivale sinove u istom danu. Da se zahvalim Sarajevu i Bosni što odbraniše čast i što ostade Bosna čista, da se pokoljenja dive.

Sarajevo je ipak živo, nisu ga ubili dušmani!

Osjetih snagu i ponos što su i ljiljani bili dio moje porodice. Branili su Bosnu i čast svih nas. Učini mi se da dobih krila, kao da letim iznad Sarajeva.

Približavamo se Vracama, gdje je linija razgraničenja. Meni srce lupa, bije. Nikad ne spoznah taj osjećaj kod sebe: tugu, bol, radost, ponos i snagu. Sve se sli u jednu želju, da se sastanem sa svojima i poljubim slobodno bosansko tlo.Noge i snaga me izdadoše kad kroz prozor ugledah brata moga, kako uplakanog lica trči ka autobusu. Nije se obazirao na vojnike „Ajfora“ koji su vikali na njega da ne prelazi na tuđu teritoriju. U toj sekundi, dok sam mogla misliti, preletje mi kao film naš život, dok smo kao mali svi bili zajedno. Sjetih se rastanka sa njima, njihovog preseljenja za Sarajevo, moje čežnje i želje.Kad se zaratilo, počela je i moja strepnja za njihove živote. Pisala sam im duga pisma i hrabrila da izdrže zimu, glad, strah. U pismima sam im poručivala da ih sve bezgranično volim i da se dragom Bogu molim za njihove živote.

Sve mi bubnji u glavi. Neko me hvata pod ruku. Ne znam gdje sam, muka mi, gušim se. Htjela bih vazduha, vode i negdje da naslonim glavu. Kroz maglu ugledah bratsko lice i čuh dragi glas koji dopre do mene bolno i onda nasta mrak. Padam u neki bezdan. Sve potonu, Sarajevo okupano suncem i ljudi oko mene. Ja neću tamo u ponor, nego hoću kući mojima, tu pod Tabijom na Vratniku, da ih sve vidim i zagrlim.Nasta buđenje, osjetih stisak prijateljice, koja me čekala na stanici. Ona me hrabri, a i sama plače. Vozimo se kolima, a ja mislim san je, pa će mi zazvoniti sat, da me probudi za posao. Žmurim da se ne budim, nego da gledam svjetla Sarajeva i da se divim što je ostalo živo i tako prkosno. Htjela bih da to sve nije san. I nije! Ukaza se preda mnom poznata čikma i draga kapija, pa razgranati dud nad njom. Shvatih da sam stigla kući kod mojih. Htjedoh poljubiti dragu kapiju, ali me noge izdadoše i suze zaslijepiše, kad čuh vrisak moje majke koja čekaše naslonjena na drvo rezdelije- Sine moj, je li ovo istina da se vidimo i sastanemo!

Neko me pritisnu na grudi i čuh plač i opet nasta mrak. Ja ponovo sanjam Sarajevo, drvenu kapiju, razgranati dud i lozu u bašči. Pod njom svi mi okupljeni. Otac rahmetli sa nama pije kahvu, sretan što smo svi tu oko njega veseli. Šalimo se i gledamo našu djecu dok se igraju u avliji i čikmi. Meni sve nešto lijepo i u duši osjetih onu davnu porodičnu sreću. Dođe mi lakše kad negdje spustih glavu. Osjetih mlaz vode po licu. Otvorih oči i ugledah najljepša lica na svijetu.

Oko mene drage oči i ruke koje me prihvatiše. Ja glasa nemam, samo pomjeram ruke i tupo gledam u sve njih. Zadnjim atomom snage Bogu, dž.š., zahvaljujem što mi podari ovaj dar, ovaj veličanstveni trenutak da osjetim koliko sam bogata što su moji dragi svi živi i zdravi. Ti moji junaci, koji braniše i odbraniše Bosnu. Neko puškom, neko Fatihom, neko ponosom, saburom i snagom. Oni svi sad mene tješe, hrabre me, miluju moje uplakano lice. Govore mi da su oni sada srećniji, jači, prkosniji i da ih je rat u željezo pretvorio.

Meni sve kao san. Nekad sam svjesna i znam gdje sam, pa se ponovo gubim. Shvatih da sam u odnosu na njih slaba, a da su oni heroji pravi, istinski. Smiju se i šale. Ja se upitah da li je sa njima sve uredu i shvatih kolika je to veličina od Boga, imati toliku snagu i sabur.Ujutro me bude zraci sunca sa Trebevića. Kroz prozor gledam Sarajevo sve do Pofalića. S užasom gledam porušeno Sarajevo i tek tada vidjeh šta su mu učinili „heroji“ koji su ga rušili četiri godine.

Liju mi suze, kao da je Sarajevo moj rođeni grad. Majka mi tiho prilazi i drhtavim glasom šapuće:

– Neka, sine, ne plači, izgradit će ljudi Sarajevo i bit će još ljepše nego prije.

S bratom polazim na Vlakovo gdje nam je očev mezar. Usput prolazimo pored šehidskog groblja Kovači. Mezarje šareno, kao najljepši park na svijetu. Okićen ljiljanima zlatnim, šehidima bosanskim. Najljepša ikebana šehida miriše najdivnijim i najjačim mirisom. Učimo naglas Fatihu bezgrješnom džennetskom cvijeću i predajemo im vječni rahmet.

Nastavljamo put i prolazimo pored Markala, mjesta užasa, krvi, zločina i srama.

Sreću nas ruševine Vodoprivrede, zgrade „Šibica,“ sa koje su ljudi skakali da ne bi živi izgorjeli, pa zgarište zgrade „Oslobođenje“.

Ja sve usput mislim da je to neki ružan san. Ne mogu da objasnim, da su tolika zla ovom gradu učinili ljudi koji su do jučer šetali ovim ulicama, učili njegovu kulturu i historiju. Sarajevo im bilo dom gdje su živjeli i gdje su im se rađala djeca. Preko noći ljudi su se pretvorili u zvijeri. Te zvijeri uzimale su svoj danak, nevine žrtve, djecu na igralištu. Majke su rađale svoju djecu i umirale u istom danu, ne čujući plač svog tek rođenog djeteta.Prolazimo kroz zapaljenu Ilidžu, avetinjski mrtvo naselje Otes. Svuda zgarišta, ruševine. Usput mislim da će se pokoljenja stidjeti šta je učinjeno Bosni. Dočeka nas mezarje na Vlakovu, svo u zelenilu i cvijeću. Zastava bosanska razvijena na kapiji a čuvar uz pozdrav: “Merhaba“, budi u meni ponos i mir.Mezaru dragom, prilazim s bolom:

– Es-selamu alejkum, roditelju dragi – šapćem kroz suze. Drhtave ruke podižem prema nebu i nečujno jecam Fatihu. Htjela bih da ocu pričam o svojoj djeci i koliko nam je svima bez njega teško. Nedostaje nam njegova snaga, volja, vjera i sabur. Htjela bih da mu pričam o njegovim dragim, da su branili i odbranili Bosnu, čast i ime njegovo. Reći mu da su svi bili čestiti borci, slijedili su njegov put, častan i pošten, onako kako ih je on učio.Željela sam mu reći i da je sretan što nije vidio kako gori Zetra, Vratnik, Bistrik, kako se ruše džamije, ljepotice i ponos bosanski. Nije vidio kako ginu heroji sarajevski, nije osjetio zlo, ni krv, ni čuo vapaje ranjenih, mučenih. Nije strepio za sinove i unuke da se vrate iz borbi sa Treskavice, Žuči, Olova, Trebevića, Igmana. Šesterica njegovih heroja branili su Bosnu i njegovu čast.

Voljela bih mu pričati da su mu unuci veliki momci, najbolji đaci, neki imaju i cure. Da mu unuka uči Jasin, da ga svi mrtvog volimo i u srcu nosimo. Htjela sam pričati sa mezarom dragim, da tražim savjet od njega, kao što sam činila cijeli život.Učim Fatihu bezbroj puta i sjedam nepomična kraj očevog mezara, milujem rukom izrasli bosiok i ime na nišanu. Osjećam nevidljivu ruku koja me miluje i hrabri. Ja bih da vrisnem i kroz suze iskažem bol za njim i tugu što nije sa mnom moj voljeni otac. Ustajem polahko sa mirom u duši, što mi otac ostaje da počiva na slobodnom tlu bosanskom.

Vraćamo se kući, a već se svjetla sarajevska pale. U toj svjetlosti Sarajevo gori kao prije rata. Svijetli lijepi šeher i daje čar ovoj junskoj noći. Ne vide se ni zgarišta, ni ruševine. Brat mi usput govori:

– Gledaj, bona! Ovo je naš grad, nebo naše, zastava naša, ponos i snaga naša. Mi ovdje pripadamo. Ovdje će rasti djeca naša i njihova djeca. Bit ćemo slobodni i više nas niko robiti neće. Možda moramo oprostiti, ali zaboraviti nikada. Nići će ova zemlja još bolja, jača i hrabrija.

Slušam brata i pitam se: “Gdje je moje mjesto, ovdje u Bosni ili u Sandžaku?“

Ne nađoh odgovor, osim spoznaje da smo mi jedan narod i ista duša.

Dočeka nas korzo na Ferhadiji, gdje je u ratu tekla krv nedužnih. Mirno se šetaju ljudi. Čuje se muzika iz kafića, šala i smijeh omladine. Sarajke mirišu na italijanske parfeme, obučene su po posljednjoj modi. Miriše oprana kaldrma na obnovljenoj Baščaršiji, zvoni tramvaj, blista Begova džamija i kandilji na njoj. Guču golubovi, kupe prosuto zrnevlje, prodaju se ilmihali kraj česme, kujundžije kuju, čuje se glas čistača obuće, mirišu ćevapi sarajevski, svira saz…

Sve je isto kao i prije rata i sve me to ispuni toplinom i srećom. Vraćajući se kući, kao da dobih krila i skoro glasno uzviknuh:

– Živa mi bila, Bosno, i, šeher Sarajevo!

Autor: Šefka Begović-Ličina

Šefka Begović-Ličina

Šefka Begović-Ličina

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s