JASTUK OD SUZA – Šefka Begović- Ličina


bosanska soba
Kuckajući o baglame starih kapidžika, prohladno zimsko jutro se polahko uvlačilo u avlije usnulih mahala. Iz probuđenih krovova i oživjelih odžaka, na nebu se vihorio gusti dim, umotavajući se u mrčno klupko. U pukotinama napuklih džada, nakupljene barice smrznute vode, caklile su se poput sjajnih ogledala. Sa zidova ograđenih avlija, sa okrunjenim smrzlim ćerpičom, padali su i odlomljeni komadi trošnih ćeremida. Iza zatvorenih kapidžika, škripale su zaleđene pumpe za vodu, tandrkale stare kofe uvezane ukrućenim konopom, udarajući o zidove kamenog bunara, strmoglavile se u mračnu dubinu. Na kućnim vratima, otvoreni kanati su hladili tek ugrijane pragove, na kojima je glasno kašljala starica.

U prohladnom jutru, rasanjena kasaba grlila je nadolazeći zimski dan.

U avliji, jedan crnobijeli pas, preturajući smeće iz prevrnute kante, tražio je jutarnji obrok. Malo dalje, skrivena iza šimširovog grma , malehna maca, strpljivo je čekala svoj red za doručak.

Kad škripa iskrivljenih baglama na natruhloj kapiji u avliji najavi musafira, pas i mačka zajedno streknuše, uplašeni pobjegoše pod strehu.

Umotana debelim šalom, jedna visoka žena u crnom kaputu polahko je koračala ka vratima malehne kuće. Malo oklijevajući i cupkajući u mjestu da bi zagrijala ozeble noge, drhtavim rukama kucnu o prozorsko staklo. Posle nekoliko minuta iz sobe se začu kašljucanje, škripa vrata i nečija glava proviri iza razmaknute zavjesice.

Kad se kvaka na vratima zadrma i na prag se pojavi mlada žena, smaragdno zelenih očiju, Rabija pljuvačkom ovlaži suha usta, pusti čvor svezanog šala niz prsa, sagnute glave, jedva progovori:

– Ima l’ bujrum?

– Ima, ali ne znam koga to, ha sabahile da bujrumišem?

– Ima l ti ko tu?

– Dijete mi još spava, – žena joj rukom mahnu da uđe.

Izuvši cipele, Rabija uzgred izmasira prozeble prste, pa ušavši u sobu, sjede na minder, skinuvši šal ispravi mu podvijene ivice i drhtavim ga rukama odloži.

Obje žene, jednako začuđene, gledale su se ispitivački i čekale koja će prva progovorit.

– Ti si Mahmura, je li?

– Jesam, a koja si ti?

– Rabija, Omerova žena. Sad znaš…

– Kojeg Omera??? Kako???

– Omerova zakonita žena , majka njegovo troje djece.

– To ne može bit istina, on nema ženu, reko mi je da je davno umrla !!!

– Za njega sam umrla, ali još neukopana, – Rabiju izdade glas, nemoć joj poče kočit usta.

Dok su se u mučnoj tišini otkucaji sahata miješali sa pucketanjem tek založene vatre, Rabija se zagleda u ženu, koja joj je do tog trena bila bez lica, katilkinja, čije je srce namjeravala naživo iščupat, oči oslijepit, žicom zadavit… Pred njom je njena nesanica stajala živa, bolnija od najljuće rane, grkša od čemera…

Gledajući u zabezeknutu ženu, grčeći se u sjećanju proteklog vremena, Rabija se umiješa sa raspjevanim svatovima, opusti se u toplini Omerovih ruku oko struka, u ljubavi sabranoj u sjaju blistavih mu očiju, čežnji i uzdrhtalom srcu. Nesvjesno se ugrize, raskrvari jezik, sjećajući se Omerove zahvale i radosti kad mu je rodila Haruna, poklonjenog joj cvijeća za novorođenu kćer Medinu, prolivenih suza radosnica za Farukov prvi osmjeh… nježnost, brigu za neprospavane noći dok je djecu dojila. Sva ta sjećanja vrtjela su joj se na vrtešci bola, kuhala se u Omerovim lažima teške prevare…

Trgnu se, kad osjeti upitni pogled Mahmurinih očiju, prelivenih nježnošću smaragdnih nijansi, izvirjelih ispod kudrave zlataste kose na prozirno bijelom tenu. Diveći se toj raskošnoj ljepoti i čudnom mrmljanju iz sočnih dubina rumenih joj usta, nemoćna da nešto kaže, Rabija sagnu glavu i opruži ruke.

Razgoračenih očiju, Mahmura se zagledala u Rabijine blistave, tugom i tamom presvučene oči, guste pletenice ovijene joj oko glave. Ukipljena, buljila je u oživjelu istinu iz groba Omerovih laži. Učini joj se da se zid hladne kuće polahko obrušava na glavu, da se trošni ćerpič sa zidova kruni, puni joj usta, prašinom zatiska dušnik.

U toj zbrci snova i stvarnosti , prikaza joj se Omer sa hodžom uz avliju u danu kada im je izlazeće sunce najavi šerijatsko vjenčanje. Prisjeti se njegovog bola dok joj je pričao o umrloj ženi, koju je volio kao oči, i zakletve da se tek sada uz nju osjeća živim. Vraćajući traku vremena unazad, shvati zašto je izbjegavao zajedničke im šetnje gradom, odlaske prijateljima, zašto je bio zbunjen i uznemiren kad im se rodio sin…

Jedva se pomjerajući Mahmura sjede na ivicu kreveta. Htjela je izustit makar: “Subhanallah,” ili zaplakat, ali iz spečena joj usta ne mogaše ni glas izustit.

Nasložena drva sa šporeta, počela su glasno pištat i dimit. Osluškujući piskavu cvrku hrastovine, Mahmura se strese, pomisli na majku. “ Kuku, šta bi mi sad rekla? Sramila bi me se, klela me i pljunula, bezbeli.”

Prekrštene ruke iz krila pomjeri na prsa do skamenjenog srca, zaplaka se i malo joj lahnu.

– Kosti majčine grizla ako sam znala…

Napolju poče padat snijeg, stakla prozora se zamagliše, u đugumu proključa voda. Čimkani kapak poče odskakat u vis, nemirne mu kapljice izletješe i zaigraše na užarenoj plotni, iz šporeta iskoči žiška, zapucketa na lim ispred.

– Božjom odredbom, Omer mi uđe u život i podvuče mi se pod kožu. Viđala sam ga na pijaci pazarnim danom dok sam kupovala zelen. Osjećajući njegov pogled, topila sam se od miline, ljepote, snova… Iako ga nisam znala, u snovima sam ga pretvarala u princa, heroja, zamišljajući mu glas, oči, kosu, noćima čeznula. Htjela sam pobjeć, zaboravit ga, skačući iz sna, mahnitala, plakala, kajala se, Boga molila da me spasi šejtana što me navodi neznancu… – Mahmura zajeca, rukama prekri lice.

Kad u sobu uđe sanljivi dječak plave kosice i Rabiju ošinu prepoznatljivim pogledom, njoj se zabode nož u prsi, raspolovi ih, isječe na parčiće … Spoznaja, teška poput tone kamenja, pritisnu joj glavu, zgnječi mozak, oduze svjetlost, zrak…

“ Halalila bi mu da me je ubio, objesio, živu na lomaču spalio, sve bi manje boljelo, nego…”- Rabija jeknu… Preplašeno dijete se malo odmače, šmrcajući zagrli majku, podiže ka njoj glavu.

– Dodaj mi kaplju vode, – Rabija jedva izgovori.

Mahmura spusti dijete, izlazeći iz sobe glasno otpuhnu. Kad joj dječak priđe i kad joj Omerove oči zaroniše u dubinu djevojačkog srca, Rabiju probudi daleki glas prošlosti.

“ Udaj se za mene”, – ispod probeharale trešnje, osmjesima ju je molio Omer, vadeći joj cvjetove iz gustih pletenica. Blizina i miris muškog tijela, nosili su je visoko u nebo…

Dok su joj dječakove ručice milovale prste, Rabiju je treslo vrijeme…

“ Imaš lijepe ruke,” – podizao joj je Omer ruke sebi oko vrata.

“ Rabooo! “,- šaptao joj je kraj uha. Dok se gubila u šumu glasa, odižući se od zemlje, topila se u vrelom dahu, gubila u cvjetu behara.

Napolju zalaja pas, vjetar otvori prozorski kanat, kokoška zakakota, prevrnu konzervu. Niz vreo sulundar skliznu sagorjela gar, soba se zadimi, dijete se kašljući zaplaka, Raba klonu, zagrcnu se, dohvati se za prsa…
Mrak joj oslijepi oči, otvori ranu. Iz daljine, poput praska oluje, grmljavine što zatiska uši, zakrvavljenih očiju joj se Omer zaklinjao:

“ Rabooo! Od danas , ti za mene više ne postojiš!!! Budi ovdje uz đecu ako hoćeš, jedi, pij, radi šta ti je volja, za mene ćeš bit tuđinka, hava, do vijeka viječnog.

– Čuješ liii!!!“ , – bubnjalo joj je u glavi, šibalo je u srce, lišavalo je vida…

Kad joj Mahmura pruži mahljivu čašu ledne vode, Rabija je popi naiskap.

– Šta vam je bilo? – sjedajući, Mahmura uze dječaka u krilo.

– Povrijedila sam mu majku.

Od kako sam Omerov prag preskočila, svekrva mi je postade najljuća dušmanka. Pojedine žene, kao mlade udovice sa sinom jedihnikom, postanu čudni i naopaki insani. Od prvog dana me patila, rezilila, nazivala balinkurom, kučkom, rugala mi se, čak i pljuvala. Često nam je bez najave upadala u sobu da provjeri da li joj je sin dobro pokriven, je li mu tvrdo il tijesno. Plašeći se majke, Omer me preko dana nije smio pogledat, niti šta pitat. Obraćao mi se sa “ ova”, “ ona”, “ hej ti”. Noću je bio nježan, volio me i bio samo moj. Plačući me molio da, njemu za ljubav, otrpim svekrvin tersaluk, pravdao da je na plećima iznijela teško breme njegovog odgoja, da je zbunjena, uplašena… U iščekivanju noćnih nježnosti i radosti, nekako sam izdržavala mučne dane.

Svekrvi sam se, uzalud, mnogo puta htjela približiti, ubjediti je da joj ne kradem Omerovu ljubav, da je to sve odvojeno, drugačije. Očajnički se otimala za njegovu ljubav, skretala pažnju izmišljenim boljkama ili odbijanjem jela, predstavljajući se žrtvom, zanemarenom. Borila se svim silama da me kod Omera ocrni, prikaže kao zlicu koja nju pati i mrzi. Vremenom sam naučila da je trpim i nekako oguglala na taj teror.

Sve sam nekako podnosila do jednog dana, kada je, zbog slomljenih joj naočara, Faruka krvnički gurnula o zid. Čula sam kad je nešto puklo i Farukov vrisak. Prestravljena, istrčala sam uz stepenice i dok sam podizala dijete, pomodrjelo od plača, preko leđa mi je pukla oklagija… Slobodnom rukom sam je snažno odgurnula od sebe, ona se zanijela, spotakla na stubu…
“Ubila me snaha”, – pronije kroz mahalu. Iako nije ništa slomila, na licu joj je bila poveća modrica, na koju je, pred Omerov dolazak, redovno stavljala mokru oblogu i glasno ječala. Od tog dana mi nastade pravi džehenem, za Omera postadoh nevidljiva, vazduh. Iako smo i dalje spavali u istoj sobi, nije me gledao, niti mi se primicao. Noću sam se zavlačila sama pod ohlađeni jorgan i okrenuta ka zidu, stežući zube da mi glas ne bi čuo, dugo bih plakala. Grizla sam vlažni jastuk, zavlačeći ivice duboko u usta, zatiskala sam vrisak, očaj, bol… U snu sam, padajući po stijenju, raskrvavljenih nogu trčala Omeru da ga stignem, noktima kopala zemlju da skratim ka njemu pute, razdrljenih grudi dozivala ga krikom, nemoćna padala u bezdan…
Ranim jutrom sam se budila bez volje, bez sna izlomljena, sama, nesretna. Vireći ispod jorgana, posmatrala sam ga dok je spavao, željela da ga zagrlim, probudim, da mu se na rame naslonim, utjehu potražim.

Raspremajući mu još toplu postelju, malo bih u nju prilegla, mirisala mu noćnu košulju, željela sam tu da umrem, da me nema.
Rabiji stade glas, s mindera čučnu na pod, nasloni glavu na ruke. Bijela opna navuče joj se na pomodrjela usta, pletenice skliznuše, razmota joj se kotur crne kose, opruži niz leđa.

Mahmura čvrsto stisnu sina i zaplaka.

– Voljela sam ga. Halali mi, nisam znala, Bog mi je svjedok…

Rabija se uhvati za srce, pogleda ka šašovcima gore. Niz blijedu kožu, sliše se topli potoci, utopiše se u njedra. U grču se začu šapat:

– Svemilosni, sačuvaj mi pamet, Din i Iman. Pomozi mi, Uputama Tvojim, da izdržim, da ne kleknem, onih guja kod kuće radi.
Osluškujući Lim, kako odnoseći odlomljenu santu, poput nekog nesažvakanog zalogaja, krklja ispod ledene površine, starica je na samrtničkoj postelji učila dove. Okupljeni i šćućureni oko bijačinog dušeka, Harun, Medina i Faruk, začuđeno su slušali govor sjedokosog starca:

– E, moja Bahto, primiče nam se smrtni čas. Teško ko se nije pokajo i kome nisu halalili. Svi smo grješnici, svi. Allah ne voli one koji ne halaljuju i koji ne ištu halaluk. Griješila si, prema Omerovici, griješila… Od kako je došla uzela si je na zub, a ona proguva, ne progovara kolko nijema. Rodila ti ovake tri zlatne jabuke, radna bila, poštena, vazda spram Omera pripsana, pa šta bi šćela vise jadna ne bila? Speri grijehe, dok imaš vremena, priznaj, Allaha za oprost moli. Brat sam ti i dost najviši, poslušaj me na vakat.

Napolju zaškripi kapija, zaleđenom kaldrmom se začuše koraci i bat cokula, sa jabukove grane se sfuja gomila snijega, pas zalaja, mačka mjauknu. Kad se Omer nakašlja, starac napusti sobu…

Dok je u toploj sobi sahat odbrojavao vrijeme, na prozorskim oknima otapali su se ledeni pejzaži, razlivali se cvjetovi. Na čiviluku, iznad šporeta se od toplote, okačena šamija blago vihorila. Žmurjeći, Omer se primače šporetu, grijući ruke, udahnu miris.

– Majko, jesi l’ pobolje?

Harun se ljutito izmače u ćošak sobe. Medina mu sjednu u krilo, Faruk se zaplaka.

– Sine, sagni se da nešto naručim, da dušu olakšam. Sinko, grješna sam, kriva…Zovni ženu… halaluk da ištem…

Napolju sa grane zacvrkuta ptica, snijeg veselo zavitla između jabuke i šimšira, naletnik se sakri…Melek priđe postelji, svjetlost zasija Allahovim davanjem, starica opruži ruke, s dovom udahnu, zrak nestade… Omer jeknu…

– Đeco, đe vam je majka??? – baščom se krik prolomi.

– Ne znamo, jutros je rano nekud plačući otišla. Ti treba da znaš đe ti je žena,- brecnu se Harun.

– Rabo!!! Rabo! – na mokrom jastuku, vapaj se spoji sa mirisom tople bluze, na postelji rastrtoj.

Potrča ka autu, mašina zabruja, okrenu točak vremena, kajanja… Omer zavriska, provali mu iz očiju kiša, oteče do grješne dubine.

Majko!!! Rabo!!! Mahmura!!!- Omerov je glas upijala džada.

– Samo da je nađem, zagrlim, halal poištem, pred noge padnem, ruke oko vrata da joj ovijem, jastuk od suza da osušim, noći besane zaboravim, želju ugušim.

– A, Mahmura…?- šapat ga probudi.

– Misliću o njoj sutra, – Omer odmače bol.

Dok je vozio, kroz suznu maglu, majka mu pružaše gurabije za put, Rabine crne pletenice mu se poput guja omotaše oko volana, Mahmurini plavi uvojci, zaslijepiše mu oči, iz utrobe mu četiri cvijeta otvoriše bokore, behar zamirisa, Lim riknu…

Na smrzlom betonu, jezivo zaškripaše gume, prasak polomi ogradu mosta. Padajući ka vodi, Omeru iz njedara izpade zgužvana Rabijina šamija, odletje ka nebu. Lim zaječa, bukovi prihvatiše zalogaj, proguvajući, zauvijek ga odniješe nizvodno…

Autor teksta: Šefka Begović Ličina

Šefka Begović Ličina

Šefka Begović Ličina

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s