JEDNA VAŽNA FETVA O ISELJAVANJU BOŠNJAKA U VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE


Jedna važna fetva o pitanju iseljavanja bosanskih muslimana u vrijeme austrougarske uprave [1]
Husein ef. Kavazović, Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

U literaturi o problemu iseljavanja bosanskih muslimana u postosmanskom periodu, vjerskopravni aspekt iseljenja nije šire razma­tran. Ako se ima u vidu da islamski vjerozakon (šerijat) za muslimane ima važne funkcije i izvan pozitivnopravne sfere kao politički, ideo­loški i psihološki faktor, te element društveno-normativne kulture, očigledno je da i pojava iseljavanja bosanskih muslimana (hidžret) u postosmanskom periodu ne može biti svestrano istražena bez treti­ranja vjerskopravne dimenzije.

Osnovno pitanje koje se tom kontekstu postavlja jeste kakvu su vjerskop ravnu kvalifikaciju iseljavanja dali muslimanski učenjaci. Kako je poznato, takve kvalifikacije daju se u vidu vjerskop ravnih mišljenja (fetva), koja na upit zainteresovanih lica izdaju musliman­ski učenjaci ili u vidu posebnih rasprava (risala).

U slučaju iseljavanja bosanskih muslimana u vrijeme Austrou­garske uprave postoje, prema našim saznanjima, dva teksta koja se sa šerijatskopravnog aspekta bave hidžretom.

Prvi tekst je Poslanica o hidžri (Risale fil-hidžre) koju je napisao poznati bosanski alim i prvi reisul-ulema Mehmed Teufik Azapagić (1838-1918). Kao tuzlanski muftija on je 1884. napisao tu poslanicu na arapskom jeziku, da bi je dvije godine kasnije list Vatan štam­pao na turskom jeziku, u nešto skraćenoj formi. U ovom radu M. T. Azapagić dokazivao je da ne postoje šerijatski razlozi za iseljenje muslimana nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro­-Ugarske Monarhije. Tekst je široko distribuiran da bi smanjio talas prvih bosanskih muhadžira. Sam sadržaj Poslanice o hidžri ostao je nepoznat izvan kruga muslimanskih učenjaka i osmanista sve do 1990.godine, kada je Osman Lavić, bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, objavio njen prijevod (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. XV-XVI, str. 197-22).

Drugi tekst je fetva koju je objavio egipatski učenjak Muhamed Rešid Rida u časopisu el-Menar 1909. (knj. XII, str. 410-415). Ova fetva uslijedila je kao odgovor na pitanje koje je jedan čitalac iz Bosne postavio uredniku i vlasniku čuvenog el-Menara. Pitanje i odgovor objavljeni su pod naslovom Hidžra i propisi u vezi s njom koji se od­nose na muslimane u Bosni (El-Hidžretu ve hukmu muslimi Busna fiha). Ova fetva smatra se veoma značajnom te je uvrštena u biblio­grafsku bilješku uz odrednicu “Hidžra”, objavljenu u drugom izdanju Enciklopedije islama (The Encyclopaedia of Islam, New Edition, Supplement, fascicules 5-6, Leiden 1982, str. 368). I pored svega toga u našoj nauci o ovoj fetvi nema pomena. U namjeri da skrenemo pa­žnju na ovaj važan dokument, odlučili smo se za integralan prijevod njegovog teksta, uz odgovarajuće bilješke, te kratku analizu njegovog sadržaja i okolnosti njegovog nastanka.

Inicijativu za donošenje ove fetve dao je čitalac el-Menara iz Bosne, potpisan kao “Muhamed Z. H. D. Tarabar, učenik Fejzije medrese u Travniku.” Daljim istraživanjem utvrdili smo da je riječ o  Muhamedu Zahirudinu Tarabaru (1882-1957), koji je nakon za­vršene osnovne škole u Zenici pohađao i završio medresu Fejziju u Travniku. Kasnije je službovao kao muderis, imam, muallim i hatib u Derventi. Služio se sa sva tri islamska orijentalna jezika i redov­no je primao časopise iz islamskog svijeta. Očigledno je da je takvo usmjerenje ponio iz učeničkih dana kada je čitao glasilo islamskog reformističkog pokreta i u pismu njegovom uredniku iskazao dobro poznavanje arapskog jezika. [2]

Molba za izdavanje fetve o problemu iseljavanja bosanskih mu­slimana upućena je Muhammedu Rešidu Ridau (1865-1935), ista­knutoj ličnosti islamskog reformističkog pokreta s kraja 19. i prvih decenija 20. vijeka. M. R. Rida je najpoznatiji učenik čuvenog egi­patskog reformatora Muhammeda Abduhua (1849-1905). M.R. Rida je u Abduhuovu ideju reforme unio brojne elemente obnoviteljske ideologije hanbelijske vjerskopravne škole. Takva pozicija u literaturi je označena kao egipatsko-sirijska selefije škola, odnosno ortodoksni reformizam.

Radi širenja reformističkih ideja M. R. Rida je 1898. pokrenuo časopis el-Menar (Svjetionik), koji je uređivao sve do svoje smrti. Ovaj časopis je bio veoma utjecajan među muslimanskim obrazova­nim krugovima od Singapura do Kazana. Posebno je bila čitana ru­brika “Vjerskopravna mišljenja” (el-Fetava). Odgovarajući na pitanje čitalaca, M. R. Rida davao je ideji reforme konkretan oblik. Časopis el-Menarimao je čitaoce i u našim krugovima. O tome svjedoči i određen broj prevedenih članaka iz el-Menara koji su objavljeni u bosanskoj muslimanskoj periodici. Na tim člancima obrazovali su se predstavnici muslimanskog reformističkog pokreta koji se i u Bosni i Hercegovini javio prvih decenija austrougarske vlasti. [3]

Pitanje koje je M. Z. Tarabar uputio M. R. Ridau tiče se šerijatskopravnih posljedica austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Ova zemlja je, naime, kao osmanska pokrajina spadala u darul-islam (islamsku zemlju), što znači zemlju kojom upravlja muslimanski vla­dar, odnosno u kojoj vlada islamsko pravo. Akt austrougarske okupa­cije nije promijenio šerijatskopravnu kvalifikaciju Bosne i Hercegovi­ne, pošto time nije pravno dirano u pitanje osmanskog suvereniteta. Nove okolnosti nastupile su aktom aneksije, kada je Bosna i Herce­govina pripojena Dvojnoj Monarhiji.

Među ulemom se javila dile­ma: da li je Bosna i Hercegovina nakon akta aneksije i dalje očuvala karakter darul-islamaili je postala teritorijom darul-harb (neprija­teljska zemlja). S tom kvalifikacijom povezano je i pitanje iseljava­nja muslimanskog stanovništva. Prema klasičnoj pravnoj doktrini hidžret iz darul-harba u darul-islamje preporučljiv akt, a ukoliko su muslimani spriječeni da u slobodi praktikuju svoju vjeru, iseljavanje postaje obaveza. [4] Neki nepoznati turski propovjednik (vaiz) upravo je zastupao mišljenje da je Bosna i Hercegovina postala područje “ne­prijateljske zemlje”, da su muslimanima nevaljani vjerski obredi koji se vrše pod austrougarskom vlašću uključujući i sklapanje brakova i da su zbog toga muslimani obavezni da se isele u neku “islamsku ze­mlju.” Takvi stavovi uznemirili su lokalno muslimansko stanovništvo pa je M. Z. Tarabar zamolio vlasnika i urednika el-Menaraza autori­tativno šerijatskopravno tumačenje.

U dužem i veoma argumentiranom odgovoru M. R. Rida u cje­lini je odbacio ocjenu i mišljenje nepoznatog turskog vaiza. Nakon iscrpnog pregleda stavova muslimanskih učenjaka o ustanovi hidžre, M. R. Rida je zaključio da među islamskom ulemom postoji sugla­snost o tome da je hidžra za muslimane obavezna u dva slučaja. Prvi slučaj je ukoliko im je nemoguće u jednoj zemlji održati vjeru zbog smutnje, prisilnog prevjeravanja ili navođenja na kršenje vjerskih propisa. Drugi slučaj je, ukoliko je potrebno da muslimani iz jednog kraja učestvuju u legalnoj odbrani muslimanske zajednice (džihad). Konstatujući da se ova posljednja situacija očigledno ne veže za bo­sanske muslimane, M. R. Rida zaključuje da se na njih ne odnosi ni prvi slučaj, “mada to oni sami bolje znaju”. Veliki reformator je, također, odbacio i ocjenu turskog vaiza o nevaljanosti vršenja islam­skih obreda i sklapanja brakova u Bosni i Hercegovini. Istakao je da na valjanost ovih poslova nemaju utjecaja vjerskopravne kvalifikacije jedne zemlje.

M. R. Rida nije nigdje u ovoj fetvi dao vlastitu vjerskopravnu kvalifikaciju Bosne i Hercegovine nakon austrougarske aneksije. Smatrao je, vjerovatno, da to bosanski alimi dobro znaju. Međutim, konačni sud u njegovoj fetvi i valjanosti vršenja vjerskih obreda go­vori u prilog tezi da je on smatrao da Bosna i Hercegovina i dalje zadržava svojstvo darul-islama.

Takvu konstataciju izrekao je 1884. bosanski alim M. T. Azapagić, obrazlažući to okolnošću da za vjerskopravnu kvalifikaciju jed­ne teritorije nije presudno ko drži političku vlast, već koje pravo se primjenjuje. To se najbolje vidi u pravničkom definiranju uslova koji se traže za zaključak da je jedna “islamska zemlja” postala “neprija­teljskom zemljom”. Naime, klasični pravnici definisali su darul-harb kao zemlju u kojoj vlast pripada nemuslimanima, odnosno u kojoj je potpuno nemoguće primjenjivati islamski vjerozakon. To je, da­lje, zemlja koja nema prijateljske odnose sa muslimanskim svijetom i koja je stalni izvor opasnosti za darul-islam. Nije, dakle, svaka nemuslimanska država “neprijateljski teritorij.” [5]

Ako u jednoj zemlji u kojoj politička vlast pripada nemuslimanima muslimani imaju pravo da javno praktikuju svoju vjeru (ezan, džemat, namaz, hadž, itd.) i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u personalnim pitanjima, ta zemlja ima s vjerskopravnog stanovišta karakter darul-islama. [6] Takav stav usvojili su šerijatski pravnici i nakon mongolske invazije na Abasijski hilafet, kada su zaključili da je teritorij pod mongolskom upravom i dalje darul-islam, pošto mu­slimani u njemu mogu javno iskazivati svoju vjeru i pošto su kadije za njih i dalje nadležna vlast.

O  tome kakve je konkretne efekte proizvela fetva M. R. Ridaa u Bosni i Hercegovini i kakav je bio njen prijem u redovima bosan­ske uleme potrebno je izvršiti dalja istraživanja. Osnovano se može pretpostaviti, s obzirom na autoritet učenjaka koji je ovu fetvu izdao, da je njen utjecaj na zaustavljanje ili usporavanje procesa iseljavanja muslimanskog stanovništva bio značajan.

Hidžra i propisi u vezi s njom koji se odnose na muslimane u Bosni (Pitanje 25) od čitaoca iz Bosne. [7]

Nakon pozdrava Vama, časni, veliki učitelju, bez premca učeni razboriti i odlučni, islamski autoritetu, vođo sljedbenika istine i po­nosu ljudskog roda, priznati, potpuni i istaknuti učenjaku prektičaru, pronicljivi naučniče, precizni, mudri filozofe, oštroumni spisate­lju, najistaknutiji u ovome dobu, gospodine naš, prijatelju i duhovni vođo, šejh Muhamed Rašid Rida – da mu Allah podari dug život i da ga proživi na najbolji način.

U ime Boga Milostivog i Premilosnog. Hvala Bogu Uzvišenom i Veličanstvenom. Neka je milost i spas na našeg starješinu, pomaga­ča i utjehu, Njegovog Poslanika, propovjednika Božijeg puta, našeg starješinu Muhammeda, zatim na njegovu porodicu kao i njegove časne i neporočne drugove, sljedbenike njegovog puta, kao i one koji su njih slijedili u dobročinstvu sve do Dana sakupljanja i polaganja računa.

Obavijestilo me je nekoliko prijatelja da je jedan istaknuti istanbulski učenjak pristao da održi vaz u jednoj gradskoj džamiji kod nas. Između ostalog govorio je i o obavezi hidžre za nas, zatim nevaljanosti sklapanja braka i tome slično zbog toga što je Austrija anek­tirala Bosnu i Hercegovinu pripojivši je kao dio vlastitog teritorija. Također je istakao i nevaljanost vršenja osnovnih islamskih obaveza pod njenom vlašću, općenito namaza u šta ulazi i džuma-namaz, za­tim posta, hadža i zekata. Većina prisutnih koji su to čuli dosta se uznemirila misleći da je istina to što je rekao.

Zato, gospodine moj, prijatelju i utjeho, pomagaču istine i Sunneta, koritelju prezrenih i odvratnih novotarija u vjeri, rastjerivaču tmi­ne sa ovoga naroda kome je ukazana milost, sljedbeniče Ummeta, uzoru među vođama, milosti Božija ovom pravovjernom narodu!

Želio bih, Vaša uzoritosti, da izvolite s jasnim i nedvosmislenim odgovorom na ovog učenjaka, ravnajući se pri tome prema Knjizi i lijepome Sunnetu, kako to Vi inače činite, sa jakim i zadovoljavaju­ćim šerijatskim argumentima i dokazima, za što se također zalažete na stranicama sjajnoga Menara- Allah ga obasipao svojim svjetlom –    sve do Dana sakupljanja i odluke a u životu blagoslovio uzoritog njegovog vlasnika i urednika kao što inače postupa sa onima koji su mu bliski medu bogobojaznim robovima. Nagradio ga, također kao što nagrađuje dobročinitelje među svojim iskrenim robovima. On je moćan da učini sve što želi.

Molilac i predlagač

Čitalac svijetlog Menarai Vaš iskreni i pokorni prijatelj, prijatelj prijatelja svjetloga Menara i njegovog vlasnika, njihov ljubitelj i ne­prijatelj njihovih neprijatelja nemoćan, slabi i bijedni, onaj kome je potrebna milost Moćnog Velikog Gospodara, prašina s nogu poma­gača istine Muhammed Z. H. D. (Zahirudin) Tarabar, učenik Fejzije medrese u Travniku (Bosna).

Odgovor

Nema sumnje da je ovaj Turčin u cjelini pogriješio u vezi s onim što je rekao. Ispravno je da hidžra nije potrebna kao lična obaveza za onoga ko može praktikovati svoju vjeru siguran da ga u tome niko ne uznemirava, bilo to u vidu prisile da napusti vjeru ili za­brane vršenja njenih obreda i postupanja prema njenim propisima.

O tome govori Aiša[8], kako se navodi u Buhariji.[9] Kada je pita­na o hidžri, rekla je: “Nema hidžre danas kao onda kad je vjernik bježao sa svojom vjerom Allahu i Njegovom Poslaniku bojeći se da ne bude zaveden. A što se tiče današnjeg vremena, Allah je objavio islam tako da vjernik služi svome Gospodaru gdje god želi.” Osnova ovog pitanja je ajet (IV:97) “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati… ” (o ovome će biti riječi kasnije). O tome postoje hadisi i mišljenja učenjaka od kojih ćemo spomenuti najvažnija. Ispravno je ono što je s ovim u vezi navede­no u hadisu Ibn Abbasa[10] od Ahmeda,[11] dvojice šejhova[12] i autora tri Sunena[13] kada su prenijeli da je Vjerovjesnik, Božiji mir i spas na njega i njegovu porodicu, rekao: “Nema hidžre poslije osvojenja (feth), ali postoji džihad i težnja pa ako se bojite a vi bježite.” Slično se prenosi od Aiše u oba Sahiha. Prenose Ahmed,[14] Nesai,[15] Ibn Madže,[16] Taberani[17] i drugi od Abdulaha ibn Sa‘da[18] da je Vjerovjesnik, Božiji mir i spas na njega i njegovu porodicu, rekao: “Hidžra ne prestaje sve dok traje borba sa neprijateljem.” S ovim je u suglasnosti i hadis Ibn Abbasa o obavezi odlaska u borbu onih koji su pozvani na legalni džihad i napuštanje domovine zbog toga. Toga, međutim, danas nema.

Sto se tiče hadisa Džerira ibn Abdullaha[19] koji su naveli Ebu Davud[20] i Tirmizi[21] a koji glasi “Odričem se svakog muslimana koji živi među mnogobošcima” i komentara tog hadisa riječima “Oni se ne viđaju”, njegovu predaju potvrđuje Buhari i Ebu Hatim[22] i drugi vežu ga za Kajsa Ibn Ebi Hazima,[23] dok u dokazivanju prenosilaca postoji poznato mimoilaženje u izvorima. Taberani ga prenosi kao “povezanu” predaju. Taj hadis se međutim, ne odnosi na stanovnike Bosne jer oni ne žive među mnogobošcima. Islam je imao poseb­nu politiku prema arapskim mnogobošcima. Na tu temu postoji i hadis od Muavije,[24] koga prenose Ahmed, Ebu Davud i Nesai, na koji smo ukazali u prethodnom pasusu a to je kada veli da je čuo Božijeg Poslanika gdje kaže: “Hidžra neće prestati sve dok ne pre­stane pokajanje. Pokajanje neće prestati sve dok sunce ne izađe sa zapada.” Za ovaj hadis Hitabi[25] kaže da za njegov lanac prenosilaca ima prigovora.

Što se tiče mišljenja učenjaka o propisima koji proizilaze iz ovih hadisa, spomenut ćemo Ševkanija,[26] koji u komentaru djela Muntekaizmeđu ostalog kaže: “Oko usaglašavanja hadisa koji se tiču ovog pitanja postoje mimoilaženja.” Tako Hitabi i još neki tvrde da je hidžra u početku islama bila stroga obaveza (farz) za one koji su prihvatili islam. To je bilo zbog toga što su muslimani u Medini bili malobrojni i bilo je potrebno da se formira društvena zajednica. Međutim, pošto je Mekka osvojena i stanovništvo počelo masovno prihvatati islam, prestala je obaveznost hidžre u Medinu. Ostali su samo džihadi težnja kao obaveza za one koje neprijatelj napadne ili dođe do njih. Hafiz (Ibn Hadžer)[27] kaže da je cilj propisa o obaveznosti hidžre da se novoobraćeni muslimani spasu od progona ne­vjernika koji su nastojali da ih na taj način odvrate od vjere islama. Tim povodom objavljen je ajet: “Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: – Šta je bilo s vama? – Bili smo potlačeni na Zemlji – odgovorit će. – Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti? – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, užasno je on boravište.” (IV: 97). Ovaj ajet ostaje da važi kao odredba koja daje pravo onome ko primi islam u nevjerničkoj zemlji (darul-kufr) da je napusti uko­liko je u mogućnosti da to učini. Maverdi[28] kaže da ukoliko je neko u mogućnosti da javno manifestuje svoju vjeru u nekoj nevjerničkoj zemlji, ta zemlja za njega postaje islamska zemlja (darul-islam), pa je bolje da u njoj živi nego da je napusti, jer postoji nada da će još neko primiti islam. Ne postoji nikakva bojazan da je ovo mišljenje u sukobu sa hadisima koji govore o zabrani prebivanja u nevjerničkoj zemlji. Hitabi, također, tvrdi da je hidžra propisana kao farz nakon što je Vjerovjesnik, Božiji mir i spas na njega i njegovu porodicu, preselio u Medinu da bi mu se muslimani pridružili u borbi i da bi od njega naučili vjerske propise. Allah, dž. š., to potvrđuje u mnogim ajetima uključujući čak i kidanje obaveze zaštite između onih koji su odselili i koji su ostali. (“A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete sve dok se ne isele, zaštitnici biti” – VIII:72). Međutim, pošto je Mekka osvojena a narod iz svih plemena prihvatio islam, hidžra je prestala biti obaveznom a ostala preporukom. Begavi[29] u djelu Šerh es-sunne navodi i druge mogućnosti usaglašavanja teksta hadisa pa riječi “Nema hidžre poslije osvojenja” znače iz Mekke u Medinu” a riječi “ne prestaje” znače da onaj ko prihvati islam ima pravo da preseli iz nevjerničke zemljeu islamsku zemlju. Isto tako smatra da postoji mogućnost i drugačijeg razumijevanja, a to je da “Nema hidžre” znači da nema seobe Vjerovjesniku, Božiji mir i spas na njega i njegovu porodicu, iz zemlje u koju se može vratiti samo uz dozvolu. Riječi “ne prestaje” odnose se na Arape i njima slične koji sele na drukčiji način od gore opisanog. Ibn Omer[30] jasno objaš­njava namjeru iskaza Ismailija[31] da poslije osvojenja (Mekke) pre­staje hidžra Božijem Poslaniku, Božiji mir i spas na njega i njegovu porodicu, ali ne prestaje ondje gdje se vode borbe s nevjernicima, to jeste sve dok na svijetu postoji nevjernička država. Hidžra je iz takve zemlje obavezna za onoga ko primi islam a boji se da ne bude zaveden. Smisao ovoga je da bi prestao razlog za hidžru onda kada bi bilo moguće da na svijetu ne bude nevjerničkih država. Ibn Tin[32] je iznio stav da je hidžra iz Mekke u Medinu bila obavezna i da je onaj koji je bez opravdana razloga ostao u Mekki nakon hidžre Vje- rovjesnika postao nevjernik. Ovo je tvrdio i Hafiz, ali to kao stav nije prihvaćeno. Prema Ibn Arebiju[33] hidžra je izlazak iz neprijateljske zemlje (darul-harb) u islamsku zemlju i u vrijeme Vjerovjesnika, Božiji mir i spas na njega i njegovu porodicu, bila je farz. Nakon Vjerovjesnika hidžra je i dalje farz za onoga ko se boji za sebe. U djelu Bahr[34] kaže se da je hidžra iz nevjerničke zemlje obavezna na osnovu jednoglasnog mišljenja učenjaka tamo gdje se muslimani potiču na masovno griješenje činjenjem ili nečinjenjem ili pritiskom od strane vladara. Džafer ibn Mubešir[35] i još neki učenjaci smatrali su da je hidžra obavezna i iz grješničke zemlje (darul-fisk)analogno obavezi hidžre iz nevjerničke zemlje. Međutim, ova analogija nije valjana. Ispravno je da hidžra nije obavezna iz grješničke zemlje jer je to islamska zemlja. Poistovjećivati islamsku zemlju sa nevjernič­kom zemljom samo zato što se u njoj javno griješi nije saglasno sa naukom o predajama niti sa naukom o sadržini tih predaja. Postoji više djela vjerskih pravnika u kojima se obrazlažu kategorije država i razlozi koji opravdavaju odustajanje od hidžre.

Međutim, nije potrebno da ih ovdje navodimo. Suština svega što je rečeno o komentarima hadisa koji se odnose na ovu temu jeste navod Ševkanija.

Mogu reći da se učenjaci razilaze u svim aspektima ovog proble­ma osim u dva. Saglasni su, naime, bez izuzetka da je hidžra obavezna u dva slučaja. Prvo, kada je muslimanima nemoguće održati vjeru zbog smutnje koja muslimane tjera u nevjerstvo ili navodi na kršenje vjerskih odredaba bilo činjenjem, nečinjenjem ili iz neznanja. Drugo, borba za vjeru odnosno za zaštitu islamske misije i sigurnost musli­mana u svojoj vjeri i istini. To znači da je hidžra obavezna za onoga ko ne može održati svoju vjeru bilo kao pojedinac bilo kao skupina i za onoga ko je potreban za vođenje džihada te njegovo učešće oja­čava muslimane i koristi im u nužnoj zakonitoj odbrani. Sto se tiče ovog drugog slučaja, očigledno je da se on ne odnosi na stanovnike Bosne, kako je već navedeno. Ne mislim, također, da se i prvi slučaj kod njih događa, mada to oni sami bolje znaju.

U kategoriji prvog slučaja hidžre kao obaveza radi sticanja znanja ukoliko za to postoji potreba. Tako, ukoliko neko ne otputuje da bi se obrazovao i druge podučavao kada se vrati, griješni su svi oni koji su ostali uskraćeni za tu nauku u svojoj domovini. Postoji takoreći i hidžra iz mjesta u kome je zavladalo griješenje i javno vršenje ružnih djela a odgoj u duhu bogobojaznosti i dobročinstva postao nemoguć.

Ibn Vehb[36] prenosi od Malika da je ovaj rekao: “Treba napustiti onu zemlju u kojoj se otvoreno čine pokuđene stvari i u takvoj zemlji se ne može nastaniti.” U Sahihuse prenosi da je Ebu Derda[37] kao ra­zlog napuštanja Muavijine države naveo okolnost da je ovaj objavio poslovanje s kamatom i dozvolio prodaju zlatnih čaša za cijenu veću od njihove težine. Na jednom drugom mjestu Malik kaže da kada u jednoj zemlji prevlada laž nad istinom u njoj zavlada nered a u zemlji u kojoj se postupa protivpravno ne treba živjeti.

Na ovo mogu da kažem da se prethodni stav odnosi na pojedince koji ne mogu da otklone vršenje zabranjenih djela. Međutim, ukoliko se nađe grupa koja je u stanju da to učini, obaveza im je da otklanjaju vršenje zabranjenih djela, a ne da čine hidžru.

Ukoliko neko kaže da ovo što smo naveli spada u prvi slučaj obaveznosti hidžre, mi ti kažemo da ga smatraš drugim slučajem, jer je to formalno pitanje. Međutim, nema nikakve potrebe za analogijom između nevjerovanja i griješenja da bi se opravdala hidžra iz mjesta u kome je zavladalo griješenje a otežano dobročinstvo ili tamo gdje je teško biti pobožan i činiti dobra djela.

Suština rečenog je u tome da je musliman obavezan da bude pravedan i da čini dobra djela kako ga na to upućuje njegova vjera. Ukoliko ne bude mogao tako raditi u jednoj zemlji, dužan je odseli­ti tamo gdje to može. U protivnom, učinio je nasilje prema samom sebi. Takvome će se na Sudnjem danu, kada se bude opravdavao tla­čenjem nevjernika i griješnika koji su ga spriječili da radi kako mu vjera nalaže, reći: “Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?”

Sto se tiče tvrdnji vaiza da je neispravno sklapanje muslimanskih brakova i vršenje islamskih obreda u Bosni nakon što ju je Austrija anektirala – takva tvrdnja je neispravna. Tako nešto može reći samo neznalica, pa čak kada bi se dopuštalo nešto što je Allah, dž.š., za­branio muslimanima, jer je ovaj neznalica muslimane koji su slušali njegov vaz doveo u situaciju da posumnjaju u svoje obrede i sklo­pljene brakove. Kako je poznato, vaz je objašnjavanje Božije Knjige i Sunneta Božijeg Poslanika i ne može u sebi sadržavati ovakve tvrd­nje i neistine. Tako, kada neko od muslimana koji se drže Božijeg užeta zamoli za objašnjenje od nekog ko se pokuša čak i našaliti na račun njihove vjere, oni od njega zatraže da to potkrijepi Kuranom i Sunnetom. Ako to potvrdi sa oba izvora, muslimani ga prihvate, inače se suprotstavljaju tome i odbacuju ga.

U pitanjima vjerskih obreda i braka nema nikakve razlike izme­đu muslimana koji žive u nevjerničkoj zemljiili u islamskoj zemlji. Postoje, međutim, propisi koji su u vezi sa politikom, građanskim i vojnim odnosima, s tim što neki u sferu politike ubrajaju i džuma- namaz. Nesporno je da hidžra nije ustanova koja ima obaveznost kao što je to bilo u vrijeme Vjerovjesnika, Božiji mir i spas na njega i nje­govu porodicu, da bi mu muslimani pomogli i od njega učili. Osim toga, muslimani su žestoko progonjeni prije osvojenja Mekke a uz to u Sunnetu nije ništa spomenuto u pogledu kazne za one koji nisu ise­lili, kako tvrdi ovaj propovijednik neznalica. Ahmed, Muslim, autori Sunena i drugi prenose hadis od Burejde da je Božiji Poslanik rekao: “Kada sretneš protivnike mnogobošce, pozovi ih na tri stvari. Pa na koje god to potvrdno odgovore, a ti prihvati i budi zadovoljan. Prvo, pozovi ih u islam. Ukoliko odgovore potvrdno, a ti prihvati i budi zadovoljan. Zatim ih pozovi da se pridruže iseljenim muslimanima i upoznaj ih da im u tom slučaju pripada isto ono što pripada i muhadžirima. Ako odbiju da se isele, ukaži im da će imati položaj muslimana-beduina, da će potpadati pod propise koje važe za vjernike i neće imati udio u ratnom plijenu ukoliko se ne budu borili zajedno sa muslimanima. Ukoliko i to odbiju, kaži im da plaćaju glavarinu, pa ako potvrdno odgovore, a ti prihvati i budi zadovoljan… ”

Što se tiče rasprave o nevjerničkoj zemlji i islamskoj zemlji, nema potrebe da o tome ovdje govorimo. O tome ima jedna naša ranija ra­sprava pa neka se na nju obrati onaj ko želi da se šire upozna.

Izvor: Prilozi,br. 27/1991 (XXV), Institut za istoriju,

Sarajevo, str. 41-48.


1. – Koautor ovog teksta je Mustafa Jahić.
2 – Za podatke o M. Z. Tarabaru zahvaljujem mr. Džemaludinu Šestiću iz Zenice i hafizu Muhmudu Traljiću iz Sarajeva.
3 – Više o tome, vidi dr. Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma,Sa­rajevo, 1990, str. 126-131.
4 – Vidi F. Karčić, op. cit,str. 197-241.
5 – “Hidžra”, The Encydopedia of Islam,New Edition, Supplement, Fascicules 5-6, Leiden 1982, str. 368.
6 – Džemaluddin Atijje, En-Nazarijje el-‘amme li eš-šeri'a el-islamijje,(-), 1988, str. 272.
7 – Čitalac koji moli za odgovor je veliki simpatizer i prijatelj Menara.Pretjerano nas hvali biranim riječima zbog čega nam je i nezgodno. Njegovo pismo, ipak, u cjelini objavlju­jemo postupajući onako kako smo i do sada radili: da objavimo doslovni tekst pitanja, što je, inače, praksa naših ranijih učenjaka. Dopuštali smo jedino ispravke nekih jezič- kih grešaka. Izvor: El-Menar,Vol. XII (1327), str. 410-415.
8 – Časna supruga Muhammeda (a.s.), prenosilac brojnih obavijesti o praksi Božijeg po­slanika.
9 – Zbirka hadisa sa punim naslovom el-Džami'u es-sahih,koju je sačinio jedan od najve­ćih autoriteta za islamsku tradiciju Muhammed ibn Ismail Buhari (810-870).
10 – Abdullah ibn Abbas (u 687), drug Božijeg Poslanika.
11 – Enes ibn Malik (u.709), drug Božijeg Poslanika.
12 – Pod “dvojicom šejhova” u hadiskoj nauci misli se na učenjake Muhammeda ibn Ismaila Buharija i Muslima ibn Hadžadža (820-875).
13 – Autori “tri Sunena” (posebna zbirka hadisa) su Ebu Davud (817-889), Tirmizi (824­892) i Nesai (830-910).
14 – Ahmed ibn Hanbel (780-856), poznati autoritet u hadisu i učenjak za koga se veže jedna od četiri vjerskopravne škole u sunijskom islamu.
15] Vidi bilj. 6.
16 – Isto.
17 – Ebu Kasim Sulejman Taberani (873-970), hadiski autoritet.
18 – Abdullah ibn Said (u. 696.), drug Božijeg Poslanika.
19 – Džerir ibn Abdullah (u. oko 684), drug Božijeg Poslanika.
20 – Vidi bilj. 6.
21 – Isto.
22 – Ebu Hatim Busti (u. 965), historičar, geograf i muhaddis.
23 – Kajs ibn Hazim (u. oko 717), drug Božijeg Poslanika.
24 – Emevijski (omajadski) halifa. Vladao je 660-679.
25 – Hamed ibn Muhammed el-Hitabi (929-998), muhaddis.
26 – Muhammed ibn Ali Ševkani (1759-1834), iz Jemena, jedan od začetnika islamskog reformističkog pokreta u moderno doba. Često citiran u djelima M. Rešida Ridaa.
27 – Ibn Hadžer Askalani (1372-1449), istaknuti stručnjak u hadisu, historiji i fikhu.
28 – Ali ibn Muhammed Maverdi (u. 1031), istaknuti šerijatski pravnik klasičnog perioda.
29 – Ebu Muhammed Husejn Begavi (u. 1117 ili 1122), poznati komentator Kur’ana.
30 – Abdullah ibn Omer (u. 692 ili 693), drug Božijeg Poslanika, sin halife Omera, jedan od autoriteta rane medinske škole.
31 – Ebu Bekr Ismaili (u.?).
32 – Nemamo bliže identifikacije.
33 – Ibn Arebi (1165-1240), glasoviti muslimanski mističar panteističkog smjera.
34 – el-Bahru-ra’ik,zbornik hanefijske vjerskopravne škole čiji je autor Ibn Nudžejm (1520­1563).
35 – Nemamo bliže identifikacije.
36 – Vjerovatno se radi o istaknutom pravniku malikijske vjerskopravne škole (u. 812).
37 – Ebu Derda Ensari Hazredži (u. 652), drug Božijeg Poslanika.

Iz knjige: Fikret Karčić “STUDIJE O ŠERIJATSKOM PRAVU I INSTITUCIJAMA”
Drugo dopunjeno izdanje, 2011.
Prvi put štampano kao Studije o šerijatskom pravu (Zenica: Bemust, 1997), str. 201.
Izdavač:IC EL-KALEM – izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini http://www.elkalem.ba
CNS – Centar za napredne studije http://www.cns.ba
Izvor: http://www.cns.ba/docs/fikret_karcic_studije_o_serijatskom_pravu.pdf
Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s