BOŠNJACI, UKINIMO PRIVILEGIJU NEKAŽNJENOG ZLOČINA!


Junaštvu i hrabrosti Šefka Salkovića i Edina Islamovića

AKADEMIK FERID MUHIĆ

AKADEMIK FERID MUHIĆ

EGZEKUTIRATI ZLOČINCE! Smrtna kazna za one koji su pucali na Šefka Salkovića i Edina Islamovića! Samo to i ništa drugo, može jednom zauvijek ukinuti krvavu privilegiju nekažnjenog ubijanja Bošnjaka! Svugdje u svijetu zlikovci ubijaju nevine ljude. Ali malo gdje toliko njih ostane nekažnjeno kao kada su žrtve zločina Bošnjaci! To mora prestati! Tu privilegiju moramo definitivno ukinuti, ko god je sebi do danas samovoljno prisvajao! Ubistvo nevinog Bošnjaka mora se najzad tretirati kao ubistvo nevinog čovjeka i ne smije nipošto ostati nekažnjeno!

Naš svijet je svijet privilegija. To znači: svijet nepravde. Jer privilegija jednih znači uskraćivanje prava i nanošenje nepravde drugima! Pogledajmo samo dva primjera:

1. U zajednici svih država svijeta, organizaciji UN, nisu sve države jednake. Pet država imaju privilegiju donošenja veta i time je njihova riječ važnija od riječi onih koji tu privilegiju nemaju. S druge strane, iako deklarativno zasnovane na demokratskim principima, sta znači, u skladu sa pravilom većine, ipak, ako izuzmemo Kinu, ostale četiri članice sa privilegijom donošenja veta, sabrane zajedno imaju jedva polovinu stanovnika u odnosu na Indiju, koja nema to pravo! U odnosu na Britaniju i Francusku, koje tu privilegiju imaju, Indija knjiži demografsku, dakle i demokratsku većinu od čak milijardu stanovnika – ali ipak nema tu privilegiju!? Objašnjenje? Sasvim jednostavno: privilegovane članice sa minusom od cijele milijarde stanovnika, zadržavaju privilegiju da stave veto na bilo koju odluku koju ocijene kao štetnu za svoje interese, u skladu sa principom poznatim pod imenom “Može mi se!”; Indija, članica sa cijelom demografsko/demokratskom milijardom stanovnika u plusu na svojoj strani, kao i mnoge druge države svijeta sa više stanovnika od Francuske i Britanije, i sljedstveno, sa većim demokratskim pravom na istu privilegiju od njih, koje su ipak lišene te privilegije, prihvataju nepravdu i ne otvaraju ovo pitanje jer ga (još) ne smatraju presudnim za normalno ostvarivanje svojih ciljeva i zaštitu svojih interesa!

2. Jedan broj zemalja u svijetu posjeduje atomsko oružje i sve druge poznate vrste oružja za masovno uništavanje. To je privilegija od presudnog značaja za odnos snaga zemalja koje takvo oružje imaju, i ogroman hendikep za opstanak onih zemalja koje takvo oružje nemaju. Zemlje koje posjeduju atomsko oružje, svoju privilegiju proglasile su monopolom i donijele moratorij o zabrani širenja atomskog oružja! Pazite: “zabrana širenja” a ne “zabrana posjedovanja” atomskog oružja, kao sto bi bilo logično da je riječ o svijetu bez privilegija. Jer suština ove privilegije je dvostruko pojačana u formulaciji “zabrane širenja”; ta sintagma prejudicia u principu vremenski neograničeno zadržavanje privilegije promovisane u nivo apsolutnog monopola! Mi privilegovani imamo atomsko oružje, kao sto imamo i svako drugo oružje koje nam prahne da uključimo u postojeći arsenal; vi ostali, ne samo što ga nemate, nego ga i ne smijete imati, što zapravo znači – nikada ga nećete ni imati, jer vam mi to nećemo dopustiti! Na djelu je obnova klasične instance monarhističko-dinastičke prakse nasljedne vlasti! Privilegija posjedovanja atomskog oružja promovisana je u nasljedno pravo jednih; po logici stvari, ovo vodi isto tako nasljednoj obespravljenosti drugih! U svijetu bez privilegija (nažalost samo hipotetička pretpostavka, ali ipak, slatka i inspirativna!) morala bi hitno biti donijeta odluka o univerzalnoj “zabrani posjedovanja” atomskog oružja, a zemlje koje ovakvo oružje posjeduju, pošteno bi iznijele na neku veliku livadu sve što imaju, do poslednje bombe, pa bi ga komisija sastavljena od svih država svijeta lijepo demontirala i zakopala deset kilometara duboko, zalila olovom i pokrila betonom da ostane u topj rupi do kraja svijeta pa i kasnije ako treba. Svaka država koja bi poslije toga pokušala napraviti atomsko oružje, opravdano bi bila predmet oštrih sankcija. Tako bi bilo kad bi bilo…ali nije! Živimo u svijetu privilegija i tu činjenicu prihvatamo i u ovom slučaju! Objašnjenje? Privilegovani zadržavaju svoju letalnu privilegiju jer im se, kao i u prvom slučaju, tako može! Oni pak, kojima je nanijeta nepravda, iako vitalno ugroženi, prihvataju nepravdu jer nemaju druge! Jači je oduvijek činio ono što hoće zato što može, slabiji je oduvijek trpio ono što neće, zato što mora!

Nedavno sam naišao na ovu formulaciju:”Privilegovani ravnopravnost doživljavaju kao nepravdu!” Antologijska odredba koja perfektnom preciznošću definise ključni momenat privilegija – naime njihov monopolski status na kom se zasniva kapacitet prednosti, nadmoćnosti, superiornosti onih koji posjeduju odredjenu privilegiju, nad onima koji tu istu privlegiju ne posjeduju! Stoga oduzimanje privilegije, na koju zapravo nemaju pravo, za njih predstavlja nepravdu! Nemaju pravo na privilegiju zato što, u biti, činom oduzimanja privilegija, medju ljudima se samo uspostavlja odnos jednakosti, oni se dovode u stanje ravnopravnosti i slobode koje je deklarativno proglašeno za najviši cilj i strateški orijentir čovječanstva ne samo poveljom UN nego i svim dokumentima o čovjekovim pravima i slobodama, tako da bi se oduzimanje privilegija moralo primiti kao najvisa pravda, a ne kao nepravda! Medjutim privilegije i pored toga, kao što smo vidjeli, ostaju ključni element savremenog svijeta na svim nivoima! I nikome kao da to ne smeta, čak kao da to niko i ne vidi! To je zato sto, kada im je tesko, ljudi vise vole slusati nego gledati: jer ono sto cujes može biti mnogo ljepše od onoga što vidiš. Kad pri tom još na one najljepše riječi zatvoriš oči, sasvim povjeruješ da je sve onako lijepo kako ti govore!

Osim toga, budimo otvoreni prema sebi! Ljudi vole privilegije! Malo ko smatra da su privilegije loše u principu! Loše je to što su momentalno privilegovani neki drugi a ne mi! Svijet nade gotovo za nikoga nije svijet ravnopravnosti, nego svijet u kom će se sadasnja nepovoljna situacija za nas preokrenuti u povoljnu situaciju – pa jos ako pride dodje do toga da oni kojima sada zavidimo, pocnu zavidjeti nama – eto ispunjenja nasjsmjelijih nadanja! Svijetla buducnost nije buducnost u kojoj vidimo sve ljude srecne – to je slika u kojoj smo mi srecni, bogati, mocni. Činjenica da je ovo moguće samo ako svijet ostane pun nesrećnih, siromašnih, obespravljenih, malo koga uznemirava, zapravo se najčešće s njom i računa! U biti, ljudi vole privilegije, žive zbog privilegija. Narodi i države svoju afirmaciju oduvijek poimaju kao uspostavljanje neke vrste nadmoći, superiornosti, dakle, privilegovanog statusa u odnosu na susjede! Ljudi ne vole jednakost! Naprotiv većina voli nejednakost – situaciju u kojoj su oni nadmoćna, i eto ga opet: privilegovana strana!

Ipak, nisu sve privilegije istog ranga, ni iste po svom sadržaju. Postoje privilegije koje ne možes ukinuti i privilegije kojih se ne možeš odreći! Zločinac, prekršitelj zakona, uvijek je neko ko sebi prisvaja privilegiju da prkosi zabrani i da počini zločin, odnosno, da ne poštuje zakon. Nikakav zakon ne može oduzeti prekršiteljima zakona da zakon krše, i to je sasvim jednostavna istina. Ali je isto tako sasvim jednostavna istina i to da se zakon ne može odreći svoje privilegije da goni i kažnjava prekršitelje zakona! Jer, valja znati i da je kažnjavanje zapravo privilegija! U krajnoj instanci, pravo kažnjavanja je ekskluzivna privilegija zakona, na koju gradjani poslušni zakonu pristaju, a protiv koje gradjani prekršitelji zakona i zločinci ne mogu ništa!

Ali kada zakon ne koristi svoju privilegiju i ne kaznjava one koji su sebi prisvojili privilegiju da zakon krse, tada ostecena strana ima puno pravo da sebi prisvoji privilegiju, koje su u konkretnom slucaju iz bilo kojih razloga zakon odrekao, tako da je ne upraznjava i ne kaznjava počinitelja, i da zbog toga samostalno kazni prekrsitelja umjesto zakona ali ipak, shodno zakonu! Na tom pricipu postavljeni su temelji modernog svijeta; na tom pravu konstituisana je savremena Evropa; na tom principu, uspostavljeni su temelji opsteg postovanja prava i definitivnog ukidanja prakticno svih feudalnih privilegija kao ekskluzivnih prava vlastele. Knjizevno izuzetno mocnu a svakako i najpoznatiju evokaciju tog kljucnog procesa preuzimanja u svoje ruke privilegije kaznjavanja onih koji su prekrsili zakon na nasu stetu, onda kada zakon to ne učini, na tlu Evrope svakako predstavlja potresni roman Hajnriha fon Klajsta Mihael Kolhas! Baziran na istorijski autenticnoj osnovi, sa autenticnim likovima koji nose svoja prava imena, ovaj kratki roman tretira poznati slucaj borbe Mihaela Kolhasa da sam kazni prekrsitelja zakona kog, zbog njegove privilegovane pozicije, zakon odbija kazniti! Ova dramaticna prica zbila se u vrijeme Martina Lutera, koji je i sam bio u nju licno involviran. Zbog izuzetne instruktivnosti, roman bi trebalo sto prije ponovo objaviti i ukljuciti u obavezno stivo za sve ucenike onih depriviranih naroda koji su zrtve nekažnjenog krsenja zakona od strane privilegovanih naroda!

Prica pocinje bespravnim oduzimanjem dva konja vranca odgajivacu i trgovcu konjima po imenu Mihael Kolhas. Konje mu oduzima baron Vencel von Tronka, izmisljeniom tvrdnjom da se mora platiti prolaz kroz njegovo imanje. Mihael Kolhas pristaje da ostavi vrance kao zalog, odlazi u Drezden, gdje doznaje da je baron obicni nitkov jer propis o placanju putarine ne postoji. Na povratku, Kolhas zatice svoje sjajne vrnace pretvorene u potpuno propale rage; njegov vjerni pomocnik, ostavljen da se brine o vrancima, je istjeran i premlacen. Da ne duzimo: Mihael Kolhas stvar tjera po svim sudovima, sa zahtjevom da se postuje zakon. Trazi da mu baron von Tronka vrati vrance ali ne prije nego ih timarenjem i hranom dovede u prvobitno stanje; da mu se isplati novac nezakonski uzet za prolaz; da se nadoknade troskovi lijecenja njegovog na pravdi boga krvavo pretucenog pomocnika. Ali, baronove rodbinske i socijalne veze, jace su od zakona: svi zahtjevi su odbijeni, a Mihael Kolhas je na kraju dobio pravnu pouku da smjesta uzme svoje konje takve kakvi su, i da prekine sa tuzbama protiv Vencela von Tronka – jer ce inace biti zatvoren i osudjen!

Aha, tako li stoje stvari!? Mihael Kolhas na to proda svoje imanje, za dobijeni novac pokupi svoje ljude i jos neke koji su mu se prikljucili, naoruza ih do zuba i nocu udari na zamak von Tronka. Spali i pobije sve sto je zatekao, jer su sakrivali barona, koji se na nesrecu mnogih, ovom prilikom ipak spasio bjegstvom. Na to Mihael Kolhas zalijepi plakate po gradu u kom se skrivao privilegovani zločinac, sa naredbom da mu se do sutra izruci prekrsitelj zakona Baron Vencel von Tronka – u suprotnom spalice grad i pobice sve koje tamo zatekne! Grad ne isporuci barona nego posalje vojsku. Mihael Kolhas zaobidje vojsku, zapali grad i pobije sve koji su skrivali barona-zlikovca! Istorijski Mihael Kolhas na kraju je istjerao svoju pravdu, uz zalaganje samog Martina Lutera i nekoliko knezeva i vojvoda sve do berlinskog kneza! I knjizevni Mihael Kolhas je u skladu sa cinjenicama, istjerao svoju pravdu! Ali tek nakon sto je kukavnom i pohlepnom privilegovanom plemstvu na strasan i nemilosrdan nacin pokazao da nece priznati niciju privilegiju da mu nanese nepravdu i na njegovu stetu prekrsi zakon, i ipak da ostane nekažnjen! Ako ti zakon nece suditi moj baroncicu – ja cu ti suditi! Kao strasni andjeo osvete zari i pali Mihael Kolhas – od njegovog pravednog gnjeva drhte knezevstva! Ako je neophodno i cijeli cu svijet zapaliti u ime pravde, radje nego ostaviti ga da tavori u nepravdi!

Privilegija da zločinci ostanu nekažnjeni nije nova na ovim prostorima! Svikli smo mi Bošnjaci da nam se svakakve nepravde i zla cine a da počinitelji ostanu nekažnjeni. Jer privilegija počinitelja je da budu to sto jesu, i zato rade ono sto mogu, a u opis Bošnjaka spada to da im se nekažnjeno nanosi nepravda, i da Bošnjaci podnose ono sto moraju! Kako navodi Milovan Djilas, iz prve ruke, na osnovu price rodjenog oca koji je u toj ljudskoj sramoti licno ucestvovao, kao i na osnovu mnogih dokumenata, prikupljenih u naucnim prilozima Dr Šerba Rastodera, do pokolja goloruke djece i ljudi, silovanja i paljenja, u poznatom a skrivanom i zabasurivanom strasnom zločinu pocinjenom u Šahovićima, koji je ostao nekažnjen, doslo je ovako:

Neki Boško Bošković, inace nacelnik kolašinskog okruga, po zlu cuveni lokalni kabadahija koji ubio Petra Dulovica samo zato sto mu je brat Todor bio odmetnut u komite, ubijen je 7 novembra 1924 godine. Ubistvo je pripisano Bošnjackom odmetniku i junaku Jusufu Mehonjicu, koji je tada bio u Albaniji. U svojoj knjizi Milovan Djilas potvrdjuje da je ubistvo izvrsio Todor Dulovic da bio osvetio ubijenog brata! Ne provjeravajuci glasine o Jusufu Mehonjicu, sigurni u svoju privilegiju da mogu ubijati Bošnjake nekažnjeno, zemljaci ubijenog Boška Boškovica organizovali su pokolj, Najprije je 8 novembra, lokalna zandarmerija pozvala u Kolasin i zatim pozatvarala sve odrasle Bošnjake iz sela Šahovići. Sutradan, devetog novembra, jedni su dosli u Kolasin i kobajagi na silu oteli iz zatvora nenaoruzane Bošnjake (tri strazara koji su cuvali zatvor nikada nisu bili ni ispitani ni kažnjeni!?), dok su drugi udarili na Šahoviće, koji su ostli nebranjeni, bez ijednog muskarca u snazi. Kako kaze Milovan Djilas:”…Nijesu svi poubijani. Pridržavajuci se obicaja predaka, ubijali su samo muskarce starije od deset godina.” Muskarce od deset godina!? To su u ocima ubica, valjda samo kod Bošnjaka muskarci – rano sazreli za klanje – kod svih drugih su to uveliko jos djeca! A da su ipak i djeca – dakle mladji od deset godina poklani, urpkos obicaja predaka da kolju samo muskarce Bošnjake iznad deset godina, otkriva isti autor u ovom jezovitom isjecku:”Nakon sto su zatocenicu u Sehovicima likvidirani, nas seljanin Sekula išao je od trupa do trupa i prerezivao ligamente iznad peta. Tako se na selu radi sa volovima nakon sto se obore udarcem sjekire kako se, ukoliko su jos zivi, ne bi ponovo digli. Neki su pak jeli kocke secera natopljene krvlju ubijenih, koje su nasli preturajuci po dzepovima mrtvaca. Iz narucja majki i sestara uzimali su djecu i klali ih pred njihovim ocima (italik F.M.). Muslimanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelu. Usred pljacke bilo je i silovanja, sto je do tad kod Crnogoraca bilo nesto nečuveno. U jednom selu grupu ljudi zicom su privezali za stog sijena i zapalili. Poslije su neki tvrdili da ljudi gore purpurnim plamenom.”

Prvi zvanični dopis o ovom užasnom pokolju, koliko god to zvučalo nevjerovatno, svakako je više nego indiktivno za zaštitu privilegije nekažnjenog ubijanja Bošnjaka, poslao je načelnik okruga “Pljevaljsko-Prijepoljsko-Belo-Poljskog”(Belo Polje ?) pod brojem 4360 tek deset mjeseci kasnije – 12.VIII.1925 godine. Naveo je da je tada “…ubijeno oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća”. Smirujući ton zvaničnog izvještaja načelnika okruga poslatog sa takvom besprimjernom ažurnošću, dogadjaj ublažava koliko god je moguće: ubijeno je oko 120 muslimana, znači, ni poslije 10 mjeseci nije utvrdjeno tačno koliko, ali zato nije stradao ni jedan jedini čovjek. Čak ni u cijelom izvještaju medju žrtvama se ne spominje ime jednog čovjeka, a ni riječi “čovjek” ili “ljudi” za opis pobijenih Bošnjaka: ono što je ubijeno to su tek sve sami – muslimani!

Za razliku od načelnika okruga iz Pljevalja, koji kaže “ubijeno je 120 muslimana” (obratite pažnju na taj srednji rod i indirektni govor: niko ih nije ubio, nego eto baš tako “ubijeno je”, ko zna kako, ko’ biva, nadjeno tako ubijeno, pa prebrojano, šta drugo čovjek da im radi!?) i ni jedan jedini čovjek, žena ili dijete, Milovan Djilas navodi brojku od 350 pobijenih ljudi; neutralni izvori idu dalje i zastaju kod broja 500 pobijenih i zaklanih žitelja Šahovića; Bošnjački izvori, navedeni u protestnom pismu tadašnjeg reis-ul-uleme Dzemaludina Čauševića, preciziraju da je 9-10 novembra 1924 godine u Šahovićima i Kolašinu ukupno pobijeno i zaklano 1025 muskaraca, žena, staraca i djece. Nasuprot ovih razlika, u jednome se slažu svi izvori: niko od učesnika u neljudskom zločinu počinjenom nad Bošnjacima u Šahovićima, nikada nije odgovarao, niko nije pozvan na sud, niti pak bio osuđen!
Eto, upravo to je primjer privilegije o kojoj vam govorim! Privilegija nekažnjenog zločina! Zlikovci koji su u ime osvete svog zemljaka poklali i pobili ljude u Šahovićima dali su sami sebi tu privilegiju bez ikakvog oklijevanja! Ako su na Šahoviće krenuli makar i iz zablude u pogledu atentatora na Boška Boškovića – sto je malo vjerovatno! – krenuli su uvjereni da imaju privilegiju počiniti zločin nad Bošnjacima i ostati nekažnjeni! Kazem da je malo vjerovatno da im je počinitelj bio zaista uopste vazan, iz nekoliko razloga. Kao prvo, pozurili su prije nego sto je pocela bilo kakva zvanicna istraga, dok jos ni policija nije stigla na mjesto ubistva Boška Boškovića, ni ruka pravde prstom pokazala na bilo kog optuzenog; kao drugo, sva je prilika da su slutili ako ne i sigurno znali istinu: Todor Dulović je bio jedan od njih i svakako se pohvalio da je bratovu glavu osvetio ubivši njegovog ubicu – kabadahiju Boška Boškovića! Kao trece, to sto su oni znali, moglo je preko noci odjeknuti cijelim krajem, a u tom slucaju njima bi propao njihov krvavi posao preobučen u osvetničke haljine! Ovako su napravili svoju poentu i samo ovako su je mogli napraviti: Mi smo oni koji sebi dajemo neograničenu privilegiju odmazde! Mi smo nosioci privilegije počinilaca nekažnjivih zločina!

I zaista, tako i jeste! Oni su sebi tu privilegiju dali, zločin sramni i ogroman počinili i – ostali nekažnjeni! Svi do jednog! Što su sebi dali, sebi neće oduzeti! Dali su nama Bošnjacima lekciju dok je svijeta i vijeka – da upamtimo u kada smo, i u koga smo dirnuli i da znamo sta nas čeka ako u njih opet dirnemo! Ne mijenja ništa sto mi Bošnjaci tada u njih nismo dirnuli! Što Boška Boškovića nije ubio Jusuf Mehonjić, nego Todor Dulović! I da ga je ubio Mehonjić Jusuf, opet bi sve bilo na dlaku isto! Zgodila se prilika da nam pokažu s kim imamo posla! I pokazali su nam! Privlegiju da čine nekažnjeno zločine nad Bošnjacima dali su sami sebi i sami sebi tu privilegiju neće oduzeti nikada! Zato ćemo im tu privilegiju oduzeti mi! I to zauvijek! Ni jedan jedini zločin nad Bošnjacima ne smije ostati vise nikada nekažnjen! Poslije svih počinjenih zločina koji su ostali nekažnjeni, priča mora biti završena! Ubice Šefka Salkovića, zločinci koji su teško ranili Edina Islamovića, moraju biti nemislosrdno kažnjeni! Zakon ovaj put mora definitivno ukinuti privilegiju nekažnjenih zločina nad Bošnjacima!

Mihael Kolhas je zapalio pola Njemacke zbog dva nezakonito oduzeta konja vranca i privilegije počinitelja da za to ostane nekažnjen! Od tada, u svim knezevinama i vojvodstvima na teritoriji danasnje Njemačke, od Braunsvajga do Minhena i od Kelna do Berlina, više nikada se nije ponovilo da se bilo koji baron, grof, ili sam kralj drznuo uzeti bilo šta bespravno nekom od svojih podanika! Lekciju pravog Mihaela Kolhasa upamtili su zauvijek i dobro su znali da je bolje nemati posla sa nekim novim Mihaelom Kolhasom! Bošnjaci moraju biti spremni učiniti isto – učiniti sve, doslovno sve! – sto se mora učiniti da se počinitelji zločina kazne i ispaštaju; ali nikada više ne smiju dopustiti nekažnjeno ubijanje ni jednog jedinog nevinog Bošnjaka! Samo tako će svaki potencijalni budući zločinac shvatiti da je privilegija nekažnjenog ubijanja Bošnjaka ukinuta zauvijek! Od zakona! Od zakona Bošnjaka!

Bošnjaci su merhametli ljudi! I lijepo je i Bogu je drago, i sunet je, i sevap je pomoci prodicama poginulog Šefka Salkovića i teško ranjenog Edina Islamovića! Ali to je naša stvar – tako reći, interna porodična priča! To nema i ne smije imati nikakve veze za onom drugom pričom: sa pričom o kažnjavanju zločinaca! Tihi i smjerni sapat kojim Bošnjaci govore o pomoci porodicama rahmetli Šefka Salkovića i tesko ranjenog Edina Islamovića, mora biti zamijenjen grmljavinom gnjeva i revolta, mora sijevati munjama razjarenosti i prijetnje kada Bošnjaci uzmu u usta one koji su mislili da mogu počiniti ovaj zločin i ostati nekažnjeni! Bošnjaci Kosova, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Sandzaka, Bosne i Hercegovine, svi kao jedan, moraju jasno postaviti zahtjev da se ubice i napadaci na Šefka Salkovića i Edina Islamovića uhvate, izvedu pred sud i najstrozije kazne! Da se od njih, i od njihovih mentora i naredbodavaca, zahtjeva i dobije maksimalna odšteta za život Šefka Salkovića i rane Edina Islamovića; da se isplate troškovi dženaze Šefka Salkovića i troškovi liječenja Edina Islamovića uz doživotnu invalidninu u skladu sa gubitkom radnih sposobnosti! I da se odredi rok do kog će se čekati!

Svaki onaj koji od sada pa ubuduće namjerava, planira, snijeva, počiniti zločina nad Bošnjakom, mora prije povjerovati da će mu izniknuti rogovi i rep, nego se ponadati da će umaći pravdi i ostati nekažnjen! Samo tako ćemo svijetu objasniti ko su i kakvi su Bošnjaci, samo tako ćemo zaštiti sebe i svoje potomstvo, sebi i potomstvu obezbijediti poštovanje i sigurnost!

Autor: Ferid Muhić

Advertisements

One response to “BOŠNJACI, UKINIMO PRIVILEGIJU NEKAŽNJENOG ZLOČINA!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s