DJEČIJI OSMIJEH NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA


Na komemoraciji održanoj u Akademiji nauka i umjetnosti BiH povodom smrti NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA, Abdulah Sidran, njegov dugogodišnji prijatelj i kolega, potresno i nadahnuto se oprostio od velikog bosanskohercegovačkog pisca i umjetnika. Objavljujemo integralni, naknadno dorađeni tekst Sidranovog dirljivog govora.

Valjda će mi se sada napokon prestati podsmjehivati kada ponovim: Nedžad je bio najveći umjetnik ikada rođen u Bosni i Hercegovini

nedzad-ibrisimovic-in-memoriam

Prestanak opće opasnosti

(prilog biografiji Nedžada Ibrišimovića)

Nisam upamtio ništa
od svega što se zbivalo danas
trinaestog juna devedesetpete
hiljadu sto i ne znam kojeg
dana pod Opsadom

Samo mi pred očima
dok se uvodim u san
blista osmijeh
čiste djetinje radosti
na licu Nedžada Ibrišimovića
u trenu kad mu – umjesto pozdrava
na bosanskom jeziku – rekoh
„Eselamu alejkum“

Trista hiljada sarajevskih logoraša
znaju da ova pjesma
ovdje prirodno završava –
ali šta sa cijelim Svijetom
u koga je davno struhlo srce?

Zato o Majstoru Nedžadu
dodajem još ovo:

Njegova je duša
zajedno sa tijelom
četiri decenije gorjela
na lomači vlastite
nesnošljive darovitosti

Po sebe
i po druge opasan –
takav je bio taj spoj
čovjeka i njegovoga dara

Gdje god bi dođi –
svirala Opća Opasnost

I već se vidjelo
kako u dim, prah i maglu
odlazi Majstor
i svako njegovo nadahnuće

Prijatelji kriomice
posmrtne govore spremali

Tad učini samo jedan korak
– ni udesno ni ulijevo
ni naprijed ni natrag –
nego udubinu učini korak
kojim se skloni
u kuću i pod krov
revne i smjerne molitve

Sada nam otamo
na naše pozdrave
dječijim osmijesima uzvraća

(1995)

Oproštaj sa Nedžadom

Abdulah SidranAbdulah Sidran

Često je u sarajevskim književnim krugovima bivala izvrgavana podsmijehu moja nedokaziva tvrdnja da Bosna nije rodila darovitijeg umjetnika od književnika Nedžada Ibrišimovića. Takvo je moje uvjerenje vjerovatno značajno podupirala višestrukost njegove darovitosti: pisac koji neprekidno istražuje i biva majstor u najrazličitijim književnim formama, od kratke priče, eksperimentalne radijske drame i novele, do klasične pripovijesti i modernog romana. Uz to, slikar-crtač, i kipar, tvorac krajnje neobičnih konstrukcija i formi u najrazličitijima materijalima: drvo, kamen, poliester, žica, bronza… I na kraju, a nimalo nevažno: umjetnik neobičnog filozofskog dara, naravno, ako filozofiju razumijevamo ne kao skup ideja, teorijskih postavki i sistema, nego kao nivo i način na koji možemo raspravljati o bilo čemu.

Već od 1964/5. godine, kad počinje objavljivati svoje prve ozbiljnije radove, bilo je sasvim očigledno da se radi o nesvakidašnjem, veoma rijetkom i beskrajno posebnom individualnom talentu: tadašnja urednička dežurna svijest nije mogla „progutati” „defetistički” naslov njegove prve knjige, bijahu to kratke pripovijetke, Kuća bez vrata, pa je knjiga izišla pod „malo veselijim” naslovom Kuća zatvorenih vrata, čime se, naravno, poništila jedna od važnijih piščevih ideja. Roman Ugursuz, 1968, već biva književna senzacija, a njegove prve rečenice… „Jesam sluga Muzafer i gad” – recituju gimnazijalci po sarajevskim ulicama. Pisac dobija Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Slijedi možda i cijela decenija njegove opsesije povijesnim likom i fenomenom Husein-kapetana Gradaščevića. Uz kratkotrajnu ekskurziju do Mostara, gdje u liku mostarskog muftije Karabega, što je i naslov romana, postavlja pitanje o smislu borbe i otpora u istorijski beznadežnim okolnostima, te o prirodi i izgledima pojedinačne svijesti i razuma u sukobu sa pomahnitalom sviješću kolektiva, da baš ne kažemo: rulje. Uz rečenu ekskurziju, ta je decenija rezultirala brojnim književnim formama (dokumentarni zapis, propovijetka, drama, roman), a sve na jednu temu: Husein-kapetan Gradaščević. Krunsko djelo, veoma obiman roman Braća i veziri, kao da nije dovoljno pažljivo recipiran. Pisan je iz jednog daha, kao u jednoj jedinoj rečenici. Ono što je izgledalo pitko i bistro u ranim pripovijetkama iz ciklusa o Šamilima – tu se pokazalo teško prohodnim, kao da je pisac, hotimice, pred domaćega čitaoca postavio zadatak kakvome taj vjerovatno nije bio dorastao. Veoma su važna i značajna Ibrišimovićeva djela nastala u vrijeme agresije na BiH, na prvom mjestu, svakako „Knjiga Adema Kahrimana…“ i drama „Woland u Sarajevu“ ali je – pa makar i kao kuriozum – potrebno zabilježiti kako se baš u tome nevaktu Ibrišimović oglasio i kao pjesnik! Uz desetinu pjesama koje se zasnivaju na kakvoj zgodi, pošalici, dosjetki, posrećilo mu se (valjalo bi biti mnogo pakostan pa kazati „omaklo”), da napiše i neke od najboljih i jednu, možda i ponajbolju domoljubnu pjesmu u ovdašnjoj našoj književnosti

Bosna

Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobučaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak
on polako glavu spusta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi.
Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću.
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o dženetu.

Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta

~ Nedžad Ibrišimović

Ostajem pri svojoj nedokazivoj tvrdnji da je Nedžad Ibrišimović najdarovitiji umjetnik što ga je Bosna rodila. Roman Vječnik, zajedno sa svojim produžetkom-nastavkom, El Hidrova knjiga, životno su djelo Nedžada Ibrišimovića. U svega nekoliko godina nakon objavljivanja Vječnik je doživio desetak izdanja i u mjerodavnim stručnim krugovima označen književnim remek-djelom. Filozof i publicist iz Hrvatske Danko Plevnik objavljuje opširan analitički tekst i sa ushićenjem ustvrđuje kako bi bosanski pisac Nedžad Ibrišimović, da je kojim slučajem pisao na francuskom, „za svoje djelo već dobio Nobelovu nagradu“. Roman obuhvata vrijeme od nekoliko hiljada godina, a jedinstveni pripovjedački subjekt, vječnik na planeti Zemlji već pet hiljada godina, svoje vječništvo započinje u starom Egiptu, kao „tada imenom Neferti, prvi pisar vrhovnoga svećenika Ahmozea u hramu Ptah“ i nastavlja, sve do XX vijeka u Sarajevu, kroz likove osuđenika na vječnost, vječnika: Utnapištima iz mesopotamske, Aideneja iz starogrčke, Ahasfera iz jevrejske, Ukletog Holandeza iz kršćanske, El-Hidra iz islamske, El-Kaima iz islamsko-šiitske, te Pindole Baradvađe iz budističke kulturne tradicije. Ne postoji – ili barem ja ne znam da u savremenoj svjetskoj književnosti postoji tako superioran književno-jezički zahvat i tako grandiozna izvedba jedne nadasve originalne filozofsko-literarne ideje. Ibrišimović je Vječnika pisao punih četrdeset godina. Bio sam svjedokom tog procesa i pamtim da sam, nakon prvih nekoliko fragmenata objavljenih u časopisima Odjek i Život, a uvijek u razmacima od po nekoliko godina, nepristojno radoznalo zapitkivao pisca zašto posao ide tako sporo. Nije se smjelo ništa pitati, trebalo je odmah znati: lako i brzo, izglave i napamet – pišu diletanti. Ozbiljan pisac, pravi pisac, onaj na koga je Svevišnji, podarivši mu talenat, prenio dio svojih nadležnosti – piše sporo, ne radi napamet i izglave, i uz njega su uvijek brojna pomagala: rječnici i enciklopedije, almanasi, kalendari, leksikoni i kuhari… Da bi započeo svoj roman, pisac Ibrišimovć je morao proučiti desetinu knjiga iz egiptologije. Da bi tek oprezno pristupio motivu Ukletog Holandeza, morao je postati stručnjak za povijest brodogradnje. On zna da brzina, aljkavost i šlamperaj ni u kojem poslu nisu dopustivi, a da u spisateljskom poslu stvar stoji još teže: u njemu, biti površan i aljkav, isto je što i biti – nemoralan. Talenat je svetost, svetost obavezuje.

A talenat – šta je to? Otkuda dolazi? Može se naširoko govoriti o njegovim svojstvima, ali šta kazivati o njegovome porijeklu? Čovječanstvo još nije odgonetnulo tajnu ljudske darovitosti i još se moramo služiti prispodobom o školjci i biseru koji u njoj nastaje tek i samo onda ako se i kad se na njenom organizmu stvori rana.

Zamislite zato roman,

jedan po svemu bosanski roman, čija nevesela radnja počinje običnom, banalnom nesrećom pri iskakanju iz voza na provincijskoj stanici u Žepču. Poginuo je mlad čovjek, otac porodice. Ostala za njim mlada i lijepa udovica, sa dvoje djece, jedno muško, drugo žensko, dvije zlatne jabuke, ne zna se koja je ljepša i slađa, s imenima kao iz kakve bajke: Nedžad i Nidžara. Zamislite sad kako prolazi vrijeme, kako prolazi neko nedugo vrijeme, i kako rodbina lijepe udovice sjedne da vijeća i vijeća-vijeća te izvijeća da udovici valja naći čovjeka. Neće biti teško, udovica je ljepotica, i ne valja da tako lijepa i tako mlada i još uz to plaho sojli žena – živi bez svoga čovjeka. Našla se i prilika, štonokažu spramnje, ali je – prema tradiciji koja veoma brine o pravu nasljeđa po muškoj liniji – udova u novi brak mogla dovesti samo žensko dijete. Ono muško – jok! Zamislite jedan takav bosanski roman i zamislite u tome romanu od majke otrgnutog desetogodišnjeg dječaka koji se najednom obrete u zeničkom domu ratne siročadi! Zamislite kako prolazi vrijeme, zamislite kako dječak bježi prugom, preskače i zapinje o pragove između šina, vidite li kako ga goni domski vaspitač, kako ga goni i kako ga hvata za kragnu od košulje… i vuče natrag, u veliku spavaonicu, iz koje dječak voli pobjeći, gdje bilo, gdje bilo… Pogledajte ga kako, svijen kao fetus, u drvenom ambalažnom sanduku od šećera fabrike Crvenka, čita Džeka Londona i Tomasa Mana. Mračno je u sanduku i dječak pomjera knjigu naspram pukotine između dasaka kroz koju prodire tračak svjetla od domske rasvjete… Čita red po red, dva po dva reda – jer više ne može stati u svjetlosnu traku, dječak čita, školjka luči svoj čarobni sekret, rađa se i oblikuje dragulj-biser božanske darovitosti. Sad pustite da opet prođe neko vrijeme i pogledajte istoga dječaka, sad malo odraslijeg, sad je to već momčić, eno ga u sarajevskoj srednjoj školi za primijenjenu umjetnost, eno, na školskim časovima pravi papirnate čamce i pušta ih da plove nevidljivom rijekom između klupa, eno ga, potom, na psihijatrijskoj klinici, strogo je vrijeme, strogi su doktori, govore o mladalačkoj šizofreniji, to im je najlakše, šibaju i tuku dječaka elektrošokovima, on bježi, bježi, bježi, sada ga gone i bolničari i policajci, on se sakriva u kanalu Koševskog potoka, kod Alipašine džamije i satima čeka da potjera mine… Čim se, u prvi sumrak, kad je sve utihlo, uzverao uz podzidu, pravo im u ruke uletio… Ne može se uteći od vlastite sudbine…

Nikada neće biti napisan taj roman.

Njegov junak i njegov nesuđeni pisac, Nedžad Ibrišimović, otišao je od nas. Čitamo i slušamo ovih dana kako o njegovom značaju, vrlinama, moralnoj i povijesnoj veličini punih usta govore oni koji su praznih srca godinama gledali kako se taj čovjek zlopati i preživljava na rubu bijede. Njima, koji su udesili da u Federaciji BiH 25.000 ljudi (!?) – među kojima nema niti jednog naučnika ni kulturnog radnika – prima nekakve zaslužne, iznimne, beneficirane penzije, njima dakle, vlastodršcima, bilo je normalno da veliki pisac, akademik, ima ponižavajuću penziju od dvije-tri stotine KM i bilo im normalno da taj nacionalni bard, sa svojih 65 i 70 godina, po partijskim kancelarijama i po kafanskim baštama tegli i nosa i nudi i prodaje vlastite knjige. Kupio sam jednom od svoga drugara Nedžada, u kafani Šetalište, dva primjerka njegovog „Ugursuza“. Pa se sageo i kazao mu šapatom, da niko drugi ne čuje: „Nedžade, bolan, kako možeš? Mene bi bilo stid“, a on me u oči gleda i veli: „Stid je i mene. Ali – moram!“

To je naša Bosna. Srami se onaj koji ima i prava i razloga da se golemo uznosi i diči, a ponose se i u prsa busaju oni koji bi se, sa hiljadu razloga, morali sramiti.

To je naša Bosna. U njoj, da bi stvari došle na svoja mjesta, čovjek najprije mora u grob. Živ čovjek, u Bosni nema šta da traži. Cio život – u crnoj rupi poniženja, u mrtvoj tački ignorancije. Da bi krenuo sa mrtve tačke – u Bosni čovjek najprije mora da umre.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s