Abdulah Sidran


Koja li je, Bože, pustoš u duši onog što se davno rastao s nadom…”
(Abdulah Sidran, Sarajevski tabut)

Abdulah Sidran, Sarajevo, Miljacka
Abdulah Sidran (2. oktobar 1944, Sarajevo) je bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i filmski scenarist. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.

– – –

۞ Čega smo zbir ۞ Da je u svemu tinjao barem ۞ Decembarska ۞ Djevojčica iz Ulice Prkosa ۞ Hoće li išta znati o meni ۞ I drugi su pjevali o gradu ۞ Iz dnevnika 2.4.1987. ۞ Mora ۞ Neko ipak mora ۞ Ni traga o sebi ۞ Potrebno mi je dušo ۞ Planeta Sarajevo ۞ Pjesma ۞ Stub prema nebu, ljubav zemna ۞ Sve drugo mijenjam ۞ Slijepac pjeva svome gradu ۞ Smrt u Venediku ۞ Uzevši krv i meso ۞ U pustu maglinu ۞ Zapis o čudu ۞

– – –

Čega smo zbir

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.
Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
Troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
Natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
Ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
Prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
I ja – čega smo zbir? Združene, dvije samoće – šta čine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
To: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
I njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
Piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
Kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…
Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
Tako sami i tako slični. Mnoge se još
Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.

– – –

Da je u svemu tinjao barem

Bratu Edi
Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo –
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.
Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!
A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neke list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.

– – –

Decembarska

Probudi me, neku noć, pred zoru,
studen, mraz, i zima – u srcu.
prisjetih se, očas, ko sam, kako
mi je ime, gdje to ležim, i ko diše
sa druge strane zida. (Biva to
ponekad, da probudi se čovjek
sleđena srca. Pa ne zna više
ni ko je, ni kako mu je ime.)
A pluća, prepuna zime. koliko li je
minulo godina? Koliko godina još
treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
iznutra, bije ledeni stvor. Što ono
mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Tri li je, ili pet? “Okreni se”, veli,
“dijete, na drugu stranu. Zatvori oči,
spavaj, i sanjaj.” Vazda, i opet. Vazda, i opet.

– – –

Djevojčica iz Ulice Prkosa

Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.
Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.
Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.
A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.
Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k’o na moru
Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.
Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.
Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.
A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

– – –

Hoće li išta znati o meni

Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?
Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?
Hoće li išta, išta, uistinu znati?
Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?

Abdulah Sidran

I drugi su pjevali o gradu

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u čudu zastajali, pred mnoštvom slika protivrječnih
a tako u skladu međusobnom, i tako u skladu
sa okom što ih zbraja. – Ali niko nije
patio pritom, i plakao.
I drugi su pjevali o gradu: gosti učeni
iz svijeta, u čijem je uhu odjekivao još
Pucanj: Oh, meine liebe Gott, taj Bosna,
taj barbari, taj metež i smrad. – Taj zacijelo
patio pritom nije i plakao.
I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u čudu zastali, gosti učeni iz svijeta,
došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i
mudri, gospodčići nagli ljubavi spore,a
govora književnog sasvim.
Srce – grade!
I drugi su pjevali o tebi, al niko
patio nije pritom, i plakao, srebrenu
dušu tvoju ko mladu ranu tičuć!

– – –

Iz dnevnika 2.4.1987.

Ne znadosmo u prijateljstvo pretvoriti
ljubav, što morala je proći. Koliko izlišnih
uvreda, koliko jalovih rana! Sad plutamo,
u mirnom i hladnom moru bola, dvije sante:
jedna muškog, druga ženskog spola.
A kad i to prođe – jer i to će proći –
hoćemo li moći jedno drugome gledati u oči?

– – –

Mora

Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.

– – –

Neko ipak mora

Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.
Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.
I već smjerasmo ubojstva.
Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula visja, u nebeske arabeske
a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek, pjeva.

– – –

Ni traga o sebi

Ni traga o sebi ostaviti nećeš.
K nebu posegle, tvoje se ruke ruše,
ošinuti gromom, trnu i gore ti prsti.
I o sebi više ništa ne znaš.
U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,
takav, nit privržen čemu, nit zdvojan.
I dok, tako zgrčen, pod borom ležiš,
od mrtve zvijeri razlikuju te
jedini dlanovi tvoje majke, vlažni.
Ni traga o sebi ostaviti nećeš.

– – –

Potrebno mi je dušo

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju –
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka – čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
“Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim…”

– – –

Planeta Sarajevo

Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.
Poslušajte
kako plače Djevojka:
“Smrti, nemoj me uzeti!”
Koliko smo puta
plačući
kazivali
naše žarke molitve za mir?
Ne haje Smrt za djevojačkom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.
Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.
Pogledajte
kako cvate
Planeta Sarajevo!
Čujete li
kako njenim žilama
krv neumitno kola?
Ljudi, eno idu –
popravljaju zube.
Ljudi, eno idu –
djecu vode na šišanje.
Eno, ljudi idu –
kupuju novine.
Onaj, vidi,
uzgaja golubove!
Onaj, pogledaj,
ne može da živi –
bez ukrštenih rijeci.
Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!
Kako su samo
preknoć ostarjeli!
Od čeg’ su se, tako naglo,
svi odreda – proljepšali?
Na Planeti Sarajevo,
vidio sam čovjeka _
puši lulu – i žuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan čovjek jede – i plače!
Vidio sam djevojčicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijeće kojeg – nema!
Smrt je temeljan kosač,
zaludna je suza djevojačka,
uzaman je svaka
molitva za mir!
U svemiru,
-ime mu je Bosna –
djevojčica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijeće kojeg nema!
Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeća –
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva načela
-od Iskona
do Sudnjega dana –
načelo Dobra
i načelo Zla!
Neka nikad ne prestane
između Zla I Dobra borba!
Zar da nestane
sa Svijeta dobro?
Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?
Čujete li kako plače:
“Smrti, nemoj me uzeti!”?
Ne plači, djevojko,
ne plači, kćeri lijepa!
Nikad i nikad
prestati neće
između Zla i Dobra borba.

– – –

Pjesma

Šta sam radio, sve ove godine?
O čemu pjevao, trideset ljeta?
Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.
Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.
Podari mi, Bože, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.

– – –

Stub prema nebu, ljubav zemna

O tome nema pjesme.
Samo može ruka da bilježi:
kao, veliki brzac krvi bi,
kao, bi zvon srca prostrijeljenog čudom,
kao, umilna zuka u uhu bi
i mudra opijenost oka.
Onda –
najezda trome krvi bi.
O tome pjesme nema.
Samo će malaksalo da se pita:
šta je to,
šta je to što svejednako podriva
ovaj iz mozga stub prema nebu, ljubav zemnu?
A o tome neće biti pjesme.

– – –

Sve drugo mijenjam

Nakon duge priče o politici i ratu,
o uzrocima srpskog fašizma,
pomoru što ga, naoči Svijeta,
čini nad pitomim narodom dobrih Bošnjana –
kažem novinaru iz Milana,
na svome talijanskom jeziku,
kako sam, ne tako davno, 88. godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu.
– Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako vam nije nelagodno, meni je to
jako važno, ja sam, znate, rođen u Milanu?
– Naturalmente, velim. Ja sve svoje stihove
pamtim, io sono – come si dice KAŽNJEN?
Ja sam…sjećanjem nagrađen i kažnjen,
ono je moje jedino imanje, i ničega
drugog nemam, baš kao ni razloga
za nelagodu i stid. Ovako kazuje, nezapisana
moja MOLITVA U MILANU:
Učini da umrem
ovoga časa, Bože.
Samo ostavi
moje oči
na svijetu.
Neka gledaju
kako Piacom Duomo
prolaze žene.
Trajala je, u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol, iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.
– Biste li danas – u svjetlu ovog užasa –
mijenjali nešto u Vašoj pjesmi?
-Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam ništa,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i žudnji.

– – –

Slijepac pjeva svome gradu

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
“Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?”

– – –

Smrt u Venediku

uz Mešin odlazak
Nisam znao da je bio toliko nestretan.
Ko se još od nas spremao nije da jednom
zanavijek napusti ovaj grad? Neka je, zato,
mir njegovoj namučenoj duši. I moja je, sirota,
svoj siroti skupljala prtljag, da krene, i dizala
ruku, da mahne: zbogom. U kratkim časovima snage,
Venedik! U njem će, kuku i lele, u zemlji
tuždi, tek počet da radi naš otrov, ovdje
ispijen, na baštini svoji.
Recite, ljudi,kakav je bio ovaj mejt!
Praštate li mu za sve što je učinio?
Jamčite li za njega pred Bogom?
Bio je dobar ovaj mejt. Praštamo mu za sve
što je učinio, jamčimo za njega pred Bogom.
Što takvih osta, na prste se jedne ruke
dade izbrojat. Zar se više nije umorila smrt?
Hoće li bar jedan tren da stane, da predahne?
Živi ništa ne znaju. Teški su katanci na srca
njihova stavljeni. Zaludna je zato ova moja
molitva za mrtve. Ja čujem, samo mi se kaže:
govori ti molitvu za žive, njima je teže.
Jer život je besmisao, kao i smrt.

– – –

Uzevši krv i meso

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.

– – –

U pustu maglinu

Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne Zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.
Ovo ostrvo, ovaj brisani prostor – tone.
A potonule kad budu,
u sporo sjeme pretvorene,
ove naše glave dugo će da njiše
gust, neki podzemni vjetar.
Preživjeće samo riječi
– one što ih nikad nismo izgovorili –
i po njima će, o Čudo,
dugo da se pamti naš boravak ovdje.
Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.

– – –

Zapis o čudu

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa čela.
Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama:”Napolju je oluja”, i nešto
što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te čujem,
kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori:”Napolju je oluja.”
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
već kao da ga se sjećam, poput glasa kojim
govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se sjećam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
čela dok govoriš, poput ruke koje se sjećam,
dodirujući je prvi put.

– – –

Alptraum

Was tust du, Sohn?
Ich träume, Mutter. Ich träume, daß ich singe, Mutter,
und du fragst mich, in meinem Traum: Was tust du, Sohn?
Wovon singst du, im Traum, Sohn?
Ich singe davon, Mutter, daß ich ein Haus hatte.
Und jetzt habe ich kein Haus. Davon singe ich, Mutter.
Daß ich eine Stimme hatte, Mutter, und eine Sprache.
Und jetzt habe ich weder Stimme, noch Sprache.
Mit der Stimme, die ich nicht habe, in der Sprache,
die ich nicht habe,
von dem haus, das ich nicht habe, singt mein Lied, Mutter.

Abdulah Sidran, Mora

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s