VOLIMO svoju domovinu!


Kako se išta može voljeti ako se ne voli domovina?! 

Fatmir Alispahić
Nema dobrog čovjeka ako je u stanju zametnuti ljubav prema svome izvorištu. Gledam to po svojoj djeci, sa koliko pažnje i zbunjenosti pokušavaju razgrnuti smislove Bosne i njenog stanja, ali, nikad ne posustaju u iskazivanju ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Ja ih nisam imao kad naučiti tolikoj količini ljubavi prema našoj zemlji, i otud sam slobodan zaključiti kako se ljubav prema domovini nosi kao iskonska potreba

Razgovarala: Nedžmija Hadžić
O sveukupnoj političkoj situaciji i stanju u našoj zemlji razgovarali smo sa gospodinom Fatmirom Alispahićem. Također, upitali smo ga i o načinu rada novopokrenutog časopisa Kulin i njegovom radu u velikom broju političkih magazina u našoj zemlji.

Zehra: Šta nam možete reći o događajima koji se dešavaju u našoj zemlji, prije svega o sada aktuelnom hapšenju gospodina Ganića, člana Predsjedništva BiH?
Fatmir Alispahić: Već desetak godina ja upozoravam na opasnost tihe, dejtonske okupacije Bosne i Hercegovine, putem preuzimanja glavnih državnih instanci od strane velikosrpskih i velikohrvatskih snaga. Upozoravao sam i da ćemo ostati bez ljudi koje smatramo svojima, koje smo mi izabrali, pošto će ih pokupovati dejtonske strukture moći. Ima tome i pet godina kad sam napisao da će završni čin te dejtonske operacije biti hapšenje bosanskih patriota s ciljem preoblikovanja istine o genocidnoj agresiji. Ali, šta se događa kada se ta nakana preoblikovanja i hapšenja istine, instaliranja laži na pijedestalu istine, konačno realizira? Isto ono što se događalo 1992. godine kada su Bošnjaci bili spremni prihvatiti mir po svaku cijenu, pa i po cijenu poniženja. Šta se dogodilo? Genocid, kao izraz iživljavanja nad žrtvom koja nije spremna ni voljna da se brani. Nekoliko posljednjih policijskih i obavještajnih akcija nije moguće objasniti logikom i potrebom, već se radi o iživljavanju.
Takvo iživljavanje godinama već gledamo na okupiranim palestinskim teritorijama. Svi znamo da nema potrebe da cionisti onako zvjerski, hitlerovski, muče palestinske civile, žene i djecu, ali ih oni godinama već muče, ne obazirući se na to što se sav svijet na time zgraža. E, mi se zgražamo nad političkom, konkretno velikosrpskom zloupotrebom institucija dejtonske države, ali ta država ne mari za slova demokratije, prava i pravde. Tu našu državu nije stid što se blamira dok privodi i maltretira nevine ljude, niti je sramota što se odmah sutradan sazna kako je to treniranje strogoće bilo ćorak, a što se može objasniti samo time da je maltretiranje Bošnjaka samo sebi svrha. Ulazimo u teško razdoblje kršenja ljudskih prava bošnjačkom narodu od dejtonske države kojom se komanduje iz Beograda. Ako dignete glavu da se pobunite, možete biti uhapšeni i optuženi da rušite ustavni poredak. Ništa se nije promijenilo u odnosu na vrijeme 1920-tih i 1930-tih godina, odnosno na vrijeme 1950-tih i 1980-tih godina, kada su Bošnjaci bili žrtve iživljavanja režima nad njihovim ljudskim pravima. A da živimo u sistemu koji u sebi sadrži elemente fašizma, dokazuje i to da niko ne vidi kršenje bošnjačkih prava, već sistem proizvodi sliku u kojoj bošnjački ekstremisti podižu džamije i ezanom tjeraju nemuslimane iz Sarajeva.
Najtragičniji ishod ovih procesa je što Bošnjaci, pod medijskim pritiscima, zapadaju u autodestrukciju, u samomržnju, u islamofobiju, jer misle kako će gušenjem i gašenjem sebe zaustaviti taj silni pritisak medija i dejtonskog sistema na njihove živote.

Zehra: Smatrate li potrebnim da svaki konstitutivni narod u našoj zemlji ima svog lidera?

Fatmir Alispahić: Lider je nacionalni kič, prevaziđena stvar, retrogradno poimanje sistema nacionalne organizacije, nešto što može donijeti mnogo štete, a nikakve koristi. Prva šteta je od toga da je nacionalni lider nemoguć, neostvariv, kod sva tri bh. naroda, a posebno kod Bošnjaka, jer neće svi prihvatiti ni Tihića, ni Silajdžića, ni Radončića, pa bi insistiranje na nacionalnom lideru vodilo do daljih i dubljih podjela. Ni Srbi i Hrvati u BiH ne funkcioniraju po liderskom sistemu, jer njih i njihove politike vode akademski autoriteti, nacionalne akademije i nacionalne institucije, u kojima najpametniji ljudi u narodu projektuju šta će političari raditi. Političari su izvođači radova, koji se smjenjuju na kadrovskoj traci, kao kutije u serijskoj proizvodnji. Vama se čini da je Dodik nekakav lider, a to nije tačno, jer je Dodik proizvod zrelog, organiziranog političkog sistema u Srba, s obje stane Drine, i on je uspješan zahvaljujući dobrim savjetnicima i ekspertima koji mu serviraju proračunate odluke. Mnoge štete Bošnjaci su izdeverali zato što je ispalo da su im političari najpametniji i najumniji ljudi u narodu, a što su ovi političari, kao iskusni šverceri pravilno razumjeli, pa su akademsku elitu u Bošnjaka marginalizirali do te mjere da u Evropi ne postoji narod čija je akademska elita toliko unižena kao u Bošnjaka. Pred nama je, dakle, izgradnja nacionalnih institucija.

Zehra: Prvog marta je izašao prvi broj časopisa magazina Kulin. Šta je ono što ga izdvaja od drugih magazina u našoj zemlji?

Fatmir Alispahić: Programsko opredjeljenje Patriotskog magazina „Kulin“ je da razvija kulturu domoljublja, a što podrazumijeva raspon tematskih interesovanja, od zaštite i afirmacije istine o odbrambeno-oslobodilačkog ratu ‘92.-‘95., do predstavljanja prirodnih ljepota naše domovine. Svi oni povijesni i kulturalni znakovi koji čine da se kao Bosanci i Hercegovci osjećamo ponosnim na svoju zemlju, biće predstavljani. U dejtonskoj realnosti koja ide za ukidanjem patriotskih osjećanja, a u ime velikosrpskih i velikohrvatskih programa, pokretanje ovakvog časopisa je subverzivni ili čak revolucionarni čin, jer se suprotstavljamo ideologiji i strukturama dejtonskog sistema. Bosnofobija je izdignuta na pijedestal demokratske i akademske vrline, pa sad imate univerzitetske profesore koji uče studente da sa podsmijehom gledaju na bosanske, a naročito islamske vrijednosti. Ogromna politička i finansijska sila je usmjerena na ubjeđivanje naših ljudi da je Bosna i Hercegovina felerična, hibridna, nakaradna zemlja, da je njen bosanski duh problem, a ne rješenje u komunikaciji među različitostima. Pri tome se izmišlja tzv. islamski ekstremizam, kao protuteža istinskim razarateljima Bosne i bosanskoga. Zapravo, jedini ekstremizam u našoj zemlji jesu snage, a sada već državne snage, koje kreiraju i sprovode slabljenje Bosne i Hercegovine. Ako razumijemo da je Dejtonski sporazum prepakovao genocidnu agresiju u drugu formu, da se agresija na Bosnu i Bošnjake realizira drugim sredstvima, tako što se uvukla u sam sistem, odakle se preko okupatorskog pravosuđa i medija progone i sataniziraju naše vrijednosti, onda ćemo razumjeti kako je pokretanje Patriotskog magazina „Kulin“ izraz otpora protiv te i takve realnosti. Na žalost, u ovu zavjeru protiv bosanskih atributa uključen je i veliki broj naših korumpiranih političara i intelektualaca, koji, ako ne rade za tuđinske interese, onda makar šute i šutnjom čuvaju svoje busije. Otud nam se desilo da bošnjačka politika medije prepusti bosnofobima i islamofobima, što se pokazalo kao tragična greška, jer su javni rtv servisi svojim višegodišnjim djelovanjem uspjeli zatrovati naš narod, dovesti ga u sumnju ne samo prema Bosni, prema svojim vrijednostima, već i prema svojoj žrtvi, a što je najtragičnije, naš narod je počeo sumnjati u svoju vjeru, kao da je islam kriv za ono što nam se dešava, a ne islamofobi i one strukture koje samo deklarativno drže do tolerancije i dijaloga. Autori koji su se okupili oko „Kulina“ u dejtonskoj su realnosti marginalizirani, ili čak satanizirani, jer nisu podlegli pritiscima prostitucije duha. Za mnoge od njih godinama niste čuli. Oni su svjesni sile protiv koje dižu svoj glas, ali su spokojni u uvjerenju da mi nemamo alternative nego da se izborimo za ambijent u kojem će biti normalno voljeti Bosnu i Hercegovinu, i u kojem će se ta ljubav smatrati vrlinom, a ne manom. Zapravo, alternativa je poniženje, alternativa je ovo što imamo danas, kad se o Bosni i Hercegovini sve rjeđe lijepo govori i u našim školama, a da se ne bi uvrijedili oni koji su nas okupirali. No, iza „Kulina“ ne stoji nikakva vlast, nikakva para, ovo je pokušaj koji može i propasti ako ne bude prepoznat i podržan od čitalaca i privrednih subjekata.Zehra: Da li će Kulin slijediti formu današnjih političkih magazina ili će biti magazin koji slijedi jedinstvenu ideju nudeći nešto kreativno i novo?

Fatmir Alispahić: Kada sam rekao da će „Kulin“ slijediti ideju „Ljiljana“ i „Waltera“, mislio sam prvenstveno na ekipu novinara iz ovih magazina, ali i na to da će nositi „Ljiljanovu“ pismenost i „Walterovu“ hrabrost. Ne zaboravimo da je „Walter“, čiji sam kolumnista također bio, prvi prepoznao i razotkrio državni teror Lagumdžijine SDP-Alijanse, jer je s početka 2000-tih počeo proces sataniziranja Bošnjaka, koji i danas traje. Mi ćemo baštiniti lijepu bosansku pismenost, uz to ćemo svjedočiti odvažnost bosanskog čovjeka, koji ne pristaje da hoda pognute glave i da se stidi svojih vrijednosti. Samo ovo je dovoljno da se razlikujemo od novinske ponude u Sarajevu, izuzimajući nekoliko časnih časopisa koji se određuju i kao vjerski. Unutar samog „Kulina“ postoji niz specifičnosti, kakvih nema ni u jednoj novini. Primjerice, mi imamo stranice za dijasporu, i nastojimo informativno umrežiti ova dva polja bošnjačke stvarnosti, ili bar ostaviti utisak da postoje snage koje vjeruju da je Bosna izgubljena bez svoje dijaspore i da je ta dijaspora izgubljena bez Bosne. Na žalost, prodefilovali su toliki ministri za izbjeglice, tolike pare su ubačene u „aneks sedam“, a da se nije pokrenuo jedan cjelovit medijski projekat na tu temu. Drugo, imamo stranice po naslovom „Bosna na Balkanu“, gdje informativno umrežavamo sve naše ljude koji žive izvan BiH. Po prvi put se u medijima pojavljuje rubrika „Povratnici“, i već u trećem broju imali smo tri reportaže o životu naših povratnika, u Srebrenici, Prozoru i Kiseljaku. Idemo dalje, jer se naši povratnici moraju osjetiti zaštićenim, samim tim što se Bosna brani na njihovom kućnom pragu. I to je jedan novum. Tu su specijalizirane strane za roditelje, za radnike, studente, za stare, za mlade, za penzionere, potom, strateški se bavimo borbom protiv raznih vrsta ovisnosti, o drogi, nikotinu, kocki, kreditima, potrošačkom društvu, i za to smo predvidjeli posebne stranice. I to je izraz patriotizma, kada svoje ljude štitite od poroka i stramputica. Želimo oživjeti i afirmirati žanr reportaže, pa imamo posebnu rubriku „Zemljo moja“ u kojoj predstavljamo prirodne ljepote i turističke potencijale naše zemlje. Veliku pažnju posvećujemo fotografiji, tu je zasebna rubrika „Fotopis“ koju vode majstori fotografije Haris Memija i Sulejman Muratović. Pisac za djecu i poslastičar Fahrudin Kučuk uređuje rubriku „KULINarije“ i priča o bosanskim jelima. Ono što je možda ponajveća specifičnost jesu kratki tekstovi, tako da smo mi vjerovatno jedini magazin koji ima više tekstova i više autora nego što ima stranica. Smatramo da se čak i analize mogu sažeti, kako bi uštedili čitalačko vrijeme, a ponudili što više sadržaja. Jeste da to nama uzima više vremena i truda, ali, željeli smo ponuditi jedan savremeniji uređivački koncept.

Zehra: Da li smo prošli ili još uvijek prolazimo kroz razdoblje kada revolucija jede svoju djecu?

Fatmir Alispahić:: To što bismo mogli nazvati revolucijom nalik je na onu jabuku na mome imanju što sam je prošlog proljeća pokasno potkresao pa su na njoj rodila samo dva-tri ploda, što će reći da su sokovi proljeća u njoj obameteni u svome redu i poretku. Zato sam sad voćke potkresao u jesen, za svaki slučaj. Tako je ta bosanska revolucija sasječena usred historijske šanse da se konačno kičma Bosne, bošnjački narod, realizira i učvrsti u svojim kulturalnim i kreativnim potencijalima. Tih nekoliko godina osvojene slobode, od kraja agresije, 1996., pa do početka raznih reformi 2000. godine, kada je došla na vlast SDP-Alijansa, bile su jedini historijski prostor u kojem se bošnjački narod osjećao slobodan. Niko nas nije progonio na teritoriji koje je odbranila naša Armija RBiH, a danas smo progonjeni na kompletnom bh. prostoru, i tamo gdje smo u manjini, i ovdje gdje smo u većini. U tom periodu osvojene slobode nastale su mnoge revalorizacije bošnjačke baštine, otkrivane su zapostavljene vrijednosti, sve je nosilo znak graditeljske atmosfere u kojoj ćemo konačno i trajno sebe izgraditi. A onda su Bošnjaci poletjeli ispred vremena, i iznad prostora, pa su prvi i jedini glasali za tzv. demokratske promjene, doveli na vlast SDP-Alijansu, koja je otvorila prostor lažnim reformama, a zapravo uvođenju velikosprskih i velikohrvatskih struktura u one odbranjene i sačuvane državne institucije, tako da od tog perioda prestaju i stišavaju se znakovi bošnjačkog života. Danas je to već, sve glasnija, okupacija.Zehra: Šta za vas predstavlja biti partriota u BiH?

Fatmir Alispahić: Patriotizam je prirodna ljudska potreba, kao što je vjera u Svevišnjeg prirodna ljudska potreba. Kada muslimanskoj djeci u sarajevskim obdaništima brane mogućnost da svijet upoznaju preko vjere i njenih moralnih načela, onda je to zločin nad prirodnom potrebom djeteta da svijet objasni zakonitostima pravde i iskušenja kojima upravlja Bog. Tako je i potreba za ljubavi prema domovini ravna potrebi da se voli majka, kuća, avlija, ono što je tvoje, kao stanište i boravište. Volimo sebe, zato što nam duh tu stanuje, volimo zemlju zato što su nam i fizički i duhovni život nastanjeni pod njenim krilom. Otimanje prava na ljubav prema domovini, ravno je otimanju same ljubavi, kao smisla i pokretača svijeta. Kako se išta može voljeti ako se ne voli domovina?! Nema dobrog čovjeka ako je u stanju zametnuti ljubav prema svome izvorištu. Gledam to po svojoj djeci, sa koliko pažnje i zbunjenosti pokušavaju razgrnuti smislove Bosne i njenog stanja, ali, nikad ne posustaju u iskazivanju ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Ja ih nisam imao kad naučiti tolikoj količini ljubavi prema našoj zemlji, i otud sam slobodan zaključiti kako se ljubav prema domovini nosi kao iskonska potreba. Mene moja djeca i uče patriotizmu, i inspirišu patriotizmom, jer kod njih nema nikakve sumnje, Bosna i Hercegovina ima da bude, kao što i roditelji ima da budu, a ta dječija udaljenost od pojma konačnosti najajača je preporuka životu, i na ovom i na Onom Svijetu. Kad tako vidite stvari, onda ljubav prema domovini pripada ljubavi prema Svevišnjem, jer proizilazi iz prirodnih potreba ljudskog bića. Pošto bismo mi, Bošnjaci, bez Bosne i Hercegovine prestali postojati, i kao nacija, i kao muslimani, ljubav prema domovini je izvorište našeg života.Zehra: Koji dogadjaj prije agresije, a koji poslije agresije utiče na vas u smislu da vam srce zatreperi i osjetite ponos što ste Bosanac i Hercegovac?

Fatmir Alispahić: Ja sam rođen u Tuzli, a prvih pet razreda osnovne pohađao sam u Gradačcu, gdje smo jedno vrijeme živjeli, jer su roditelji dobili bolje uvjete na poslu. Budio sam se ispod kule Zmaja od Bosne i lijegao sa pogledom na njeno zdanje. Odrastao sam uz legende o Husein-kapetanu Garadaščeviću koji je imao bijelog konja s krilima, koji bi s kule uzlijetao i nosio ga da brani Bosnu. U neko doba na tog konja se popeo i Hasan Kikić, pa je i on polijetao sa kule i ubijao Švabe s letećeg konja. Sad ja djecu vodim po Gradačcu i pričam im priče koje su pričane meni. Moje djetinjstvo je prošlo u napajanju bosanskim ponosom. To više nije događaj, to je stanje koje traje i koje je konačno. Nema treperenja, nema incidenta, jer moje srce bije za Bosnu i Hercegovinu, kao što bije za moje troje djece. Uostalom, a zašta bi kucalo moje srce!? Neće valjda za Daru Bubamaru!Zehra: Šta za Vas kao Bosanca i Hercegovca predstavlja domovina, pripadnost jednom narodu, te nacionalni identitet?

Fatmir Alispahić:: Bosna i Hercegovina je kolijekva u kojoj sam zanjihan, njenim sam mlijekom odhranjen i to je veza koja se ne može nikako pokidati. Oko pripadnosti narodu i naciji postoje različita mišljenja, ali, bosanstvo doživljavam kao zajednički državotvorni imenitelj našeg bosanskog zajedništva, dok je bošnjaštvo, i moja pripadnost mome narodu, ravnopravni konstitutent u tom zajedništvu. A ako vas još zanima status tog zajedništva, s obzirom da ga druga dva naroda uglavnom neće, moram vam reći da je za Bošnjake ta činjenica irelevantna, jer Bošnjaci trebaju na zajedništvu istrajavati zbog sebe, zbog svoje usmjerenosti na Bosnu i Hercegovinu, koje će biti dokle god Bošnjaci ne odustanu od zajedništva. Dakle, nije bitno koliko će zajedništva biti u praksi, bitno je da Bošnjaci nikada ne kažu – zajedništva nema. To usmjerenje ne znači nikakve ustupke, već jednu dostojanstvenu opredjeljenost za bosansku ideju.Zehra: Mislite li da su pojedini ljudi danas postali žrtve svoje borbe za BiH?

Fatmir Alispahić :Ne samo da su neki postali, već će mnogi i postajati, jer je borba za BiH danas subverzija protiv okupatorskog sistema, jednako kao što je u vrijeme NDH, recimo, bilo zabranjeno slaviti zajedništvo bosanskih naroda, jer je režim propisivao da nikakvog zajedništva ne smije biti. Danas nam se kao demokratski standard nameće laž o tzv. islamskoj opasnosti u BiH, i kad kažete da ovdje nema nikakve tzv. islamske opasnosti, da je to obična izmišljotina kojom se peru i legitimiraju istinski fašizmi i genocidizmi, velikosrpski i velikohrvatski, onda se automatski i vi tzv. islamski ekstremista. Tako je bilo u Americi nakon 11. septembra… Ko god da je rekao da se radi o napadu Amerike na svoje građane, od strane vojno-industrijskog lobija, kako bi se pokrenuli ratovi kojima će ovaj lobi pljačkati državni budžet – bio bi proglašen tzv. teroristom. Danas kad kažete da u BiH nema tzv. islamskog terorizma, da se radi o projektovanoj izmišljotini, vi direktno otkrivate podvalu, a time i fašističke i hegemonističke strukture koje su okupirale bosanske institucije sistema, odakle nastavljaju agresiju na Bosnu i Bošnjake. Žrtava će biti. I borbe će biti. Moramo se navikavati na stanje represije i okupacije, na to da nas u ovom varljivom miru neće ostaviti na miru oni koji su nas tri i po godine ubijali, protjerivali, izgladnjivali, da za nas nema mira sve dok bosnofobija i islamofobija ne budu na onom stepenu društvene i političke, ali i krivične pozornosti, na kojoj je danas u svijetu antisemitizam. Borimo se za ambijent slobode i humanizma u kojem će uvrijediti muslimana biti isto što i uvrijediti Jevreja. Pri tome se podrazumijeva ono što su Bošnjaci pokazivali i u vrijeme genocidne agresije i teških iskušenja – da će ljudska prava Srba i Hrvata biti štićena po prirodnim bosanskim osjećajima i najvišim demokratskim standardima. Ali, to isto poštovanje tražimo i za Bošnjake.Izvor: Magazin za porodicu i društvo „Zehra“, Godina X, april / travanj 2010., broj 60

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s