Safvet-beg Bašagić


Il’ se zeman spotače o bosanski ljuti kamen;
il’ sami posrnusmo napuštajuć’ sveti znamen?
(Safvet-beg Bašagić)

Safvet-beg BašagićSafvet-beg Bašagić (Nevesinje, 6. maja/svibnja 1870. – Sarajevo, 9. aprila/travnja 1934.), bošnjački književnik, začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda. Safvet-beg Bašagić jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, povjesničar, političar i začetnik. Bio je predsjednik Bosanskog sabora, utemeljitelj suvremene bošnjačke politike i moderne bošnjačke nacionalne svijesti. Safvet-beg Bašagić je 1900 publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (Muhamed Hadžijahić) bila standard proučavanja povijesti Bošnjaka. 1894 godine odaziva se pozivu da sudjeluje polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu, zbog čega biva prisiljen da položi maturu na Bečkom sveučilištu, gdje sluša orijentalne jezike i povijest. Predavao je arapski jezik na Sarajevskoj velikoj gimnaziji i osnivao bošnjačka društva Gajret, El-Kamer i Muslimanski klub. U Beču dobiva doktorat iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu, a u međuvremenu biva izabran za zastupnika i potpredsjednika Bosanskog sabora. Nakon Prvog svjetskog rata, Bašagić radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja.

Bošnjak ۞ Bošnjaku ۞ Dok je… ۞ Epilog ۞ Jesenski uzdasi ۞ Janje moje ۞ Kratak odgovor ۞ Knjiga života ۞ Moja tajna ۞ Moje suze ۞ Na Bajram ۞ Poljubac ۞ Prvoj ljubavi ۞ Pod jargovanom ۞ Prolog ۞ Skroman poziv ۞ Sjaj, mjeseče ۞ Šta se mučiš ۞ Zar je dušo ۞ Živa uspomena ۞ Žrtve begovskog ponosa ۞

– – –

Bošnjaku

Safvet beg Bašagić, “Bošnjaku”, (2.VII.1891.)

Primi pozdrav, premili spomene,
Od gorštaka sa studene st'jene,
Gdje-no soko sokoliće leže,
Gdjeno zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.
Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom suncu trake
l sneseš ih u gnijezdo milo.

Ha, Bošnjače! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku
Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana
Kroz nekolko godinica dana.
Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: Jošte Bošnjak živi;
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se zemlja oko sunca kreće.

Znaš “Bošnjače”, nije davno bilo,
Sveg mi svjeta! nema petnaest ljeta,
Kad u našoj zemlji ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja pa do Brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.

I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu

– – –

Bošnjak

Safvet Beg Bašagić, “Bošnjak”, (1894.)

Šta je Bošnjak? Jedna mala grana
Velikoga stabla Slavijana,
Koga ime u pročelju piše
Povijesnicu junačkih mejdana.

Šta je Bošnjak? Jedno ime slavno
Koje svijet poznaje odavno,
Koje Beč i Budim potresaše
I Carigrad i Kosovo ravno.

Šta je Bošnjak? To pleme viteško
Koga vila prostiraše krila,
S Durmitorom do Karpatskih gora,
Sa Balkana do sinjega mora

Šta je Bošnjak? Jedan narod mali
Koji međ dva svijeta stajaše,
Koji sile evropskije silah,
I križarske vojne razbijaše.

Šta je Bošnjak? Kumče Davorova,
Čedo slavne – alkrvave sreće,
Deset puta – ne jednom umrijeće
Al BOŠNJAŠTVA odreći se neće!

– – –

Dok je…

Dok je tvoga đula – ne gledam rubina,
Dok je tvoga vrata – ne gledam jasmina.

Tvoje grudi – moja pjesma nečitana,
Tvoje lice – moja knjiga netiskana.

Moji su almasi – mali prsti tvoji;
Što je moje, niko ne smije da svoji.

Tvoja merdžan-usta više slasti daju
Nego Kevser-vrelo u božanskom raju.

Miris, što ni amber, ni mošus, ni ruža
Ne imadu, meni tvoja kosa pruža.

Gazeline oči svaku cijenu gube
Pram očima tvojim, kad pospano ljube.

I ja sâm se, Leilo, vas u milju gubim,
Što sam stvoren da te bar katkad poljubim.

– – –

Epilog

Ne naklapaj – stani, stani!
Kad ne pojmiš, šta se zbori;
raspravljajmo na tenhani,
gdjeno Vječno Svjetlo gori.
Ono će nam da rastjera
po moždanim gustu tminu,
pokazat nam trag od smjera,
kud se ide na pučinu.
Na svijetu ljubav ništa
niti traži, niti želi,
čemu iza čistilišta
da se nada i veseli?
“Ljubav iznad oba svijeta
uzdiže nešto više;
Bog je njojzi prava meta -”
Mirza Sadik tako piše.
“Zaljubljeni izvan smjera
propisana nešto želi;
Bog je njemu prava vjera -”
Mevla Dželal tako veli.
“Šta od toga čovjek ima,
Pejgambera kada čuje,
gdje božanskim načelima
vječnu ljubav rasvjetljuje?
Nema l’ iskre bogodane,
da Bilalov glas razumi,
što u osvit zore rane,
ko nebeska pjesma šumi.”
Tako pjesnik Nadži mnije,
a ja tvrdim sasvim treće:
ko ne shvaća poezije,
ni ljubavi shvatit neće.
Bez tog dvoga Višnje Biće,
oko Kog se Svemir kreće
i što svemu daje žiće –
nigda pravo shvatit neće.
Krčmarice, jesi l’ čula? –
Ja to shvaćam odvajkada,
daj da pijem sa tvog đula,
nekušana dosad slada!
Ko god želi, s izvor vrela
poeziju da uživa,
taj nek traži ispod vela
moje pjesme, šta se skriva.
Ko sve skupa ne razumi,
nego mu se čudno čini, –
Amor s Bakom nek mu glumi:
“Mene tekel” na pučini…

– – –

Jesenski uzdasi

Sjedi djeva pod uvelom ružom,
Na ruku je naslonila glavu,
Čarne oči oborila tužno
U blijedu djetelinu travu.
Sjedi djeva pod uvelom ružom,
A misli joj po svemiru lijeću,
I mlađana neprestano sniva
O proljeću i šarenom cvijeću.
“Kad ćeš doći, mileno proljeće,
Da oživiš drveće i cvijeće,
Da okitiš polja i livade,
Da moj dragi po njima se šeće.
Onda bih ga ja vidjela mlada
Ne u hefti već svakoga dana,
Tamo doli u zelenoj bašči,
Kako šeće oko šadrvana.
A ovako, ja ga vidjet neću
Pod pendžerom ni u mjesec dana,
Dođi, dođi, mileno proljeće,
Dođi, dragi, željo uzdisana!”

– – –

Janje moje

Janje moje, šta ćeš da ti dadem
Za čarobne tvoje oči vrane,
Za obrve i za trepavice,
Za usnice parom prorezane?
Hoćeš dušu iz bolnoga tijela,
Hoćeš srce iz raspuklih grudi,
Hoćeš gusle što pjevaju pjesme,
I gudalo štono samo gudi?
To je moje najmilije blago,
Pa sad biraj šta je tebi drago;
Srma, zlato kod mene ne vrijedi, –
Srma crni, a zlato blijedi.

– – –

Kratak odgovor

Čudno ti se čini, – je li? –
Kako crni Mirza pjeva,
I u dušu djevojačku
Svoje pjesme ulijeva?
Ako mu je crna koža,
Duša mu je sjajna, čista,
Čišća nego drobni biser
Što se na tvom grlu blista.
Čudno ti se čini, – je li? –
Što priroda vječna neće
Da u bijeloj ilovači
Mirisavo cvate cvijeće.
A meni je opet čudno,
Ko ne znade, što ne šuti,
Da sve nije pravo zlato,
Što se sjaji, što se žuti.

– – –

Knjiga života

Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.
Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.
Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!
Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!

Safvet-beg Bašagić - Bošnjak prvak

– – –

Moja tajna

Srce moje za kim gori?
Za kim čeznu slabe grudi?
Ko mi dušu tako mori
Da obamre, da poludi?

E, to ti je moja tajna,
Koju nikom kazat neću;
Ma sve bilo naopako!
Sa tom tajnom umrijeću.

Majka mene često pita:
“Šta je tebi, dragi sine?
Ta daj kaži barem majci
Za kim tvoje srce gine?”

Ne pitaj me, mila majko,
Ne muči mi jadne duše;
Džigarice crne gore,
A bijele već se suše.
“Kaži tajnu svojoj majci,
Da ti rani lijek traži,
Jerbo majka svojom njegom
Polovicu boli blaži.”
Ne, ne smijem, prođi me se!
Od straha me groza hvata
Reći tebi mrsko ime
Najmilijeg meni zlata.
Na to majka rukom mahne,
Pa okrene milu glavu,
A ja svrnem tužne oči
U zelenu čemin-travu.

– – –

Moje suze

Mnogome je zagonetka,
što u mene nema suza,
što se nikad ne rasplače –
obijesna moja Muza?
A ja ne znam što bih plako,
kad napretek suza ima?!
Jer je rekbi plač prirođen
svima novim pjesnicima.
Ta i meni katkad udes
u pohode tugu spremi,
i u njenoj prisutnosti
moja Muza zanijemi.
Moje suze nijesu voda,
što ih puki slučaj mami;
moje suze – to su moje
zdrave duše, dragi kami.
Samo onda proliju se
niz obraze tamno blijede,
kad se stoput kroz koprenu
čiste svijesti procijede.
Moje suze rijetko teku,
al kad teku onda prže;
moje lice, dušu peku
od magijskog ognja brže.
Ko ih ne zna cijeniti,
drzovit je – Bog mu prosti!
Jer su suze Bekri-Mirzi
prijeki mehlem u žalosti.

– – –

Na Bajram

Velik si, Bože,
Tvoja veličina je neizmjerna,
pram njoj je ništa svesioni svijet.
Vječan si, Bože!
A sva su druga stvorenja
pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.
Moćan si, Bože,
moć Ti je bezgranična,
sve pred njom pada u slabi prah.
Strašan si, Bože!
Sve živo pred Tobom strepi
i strepnju svoju zove: Božji strah.
Divan si, Bože!
Tvoja divota je zagonetna,
uz poj slavuja i bistra vrela šum
najveći čovjek diveć Ti se reče:
“Divotu Tvoju moj ne pojmi um!”
Blag si, o Bože!
Tvoja blagost je veličajna,
sva dobra ljudska njezin su plod;
s uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
da mladim silama radimo za rod.
Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim Te glasom moli:
nazatku strašan, napretku budi blag,
da naša majka u sjaju prosvjete sine,
da svakoj hrđi zatare se trag!
Uslišaj, Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
kud narodne misli sebi grade tok;
čista su srca naša kô čisto planinsko vrelo –
za više kulturne težnje iz njih cijedi sok.

– – –

Poljubac

Ja ne pojmim istočnu uljudbu,
Koja brani poljubiti luče,
Ako znade šta golub zahtijeva
Kada pokraj golubice guče.
Poljubac je nedužno uzdarje,
Što ga golub golubici dade,
Da gukanjem otkrivenu ljubav
Pred prirodom svečano priznade.
Ja se u tom s istokom ne slažem,
Već za pjesme poljupce zahtijevam,
To i tebi evo, Zlato, kažem,
Ako želiš da te ja opijevam.
Daj poljubac, više ga ne štedi,
Da ti pjesmu u zanosu pojem,
Što iz duše žarke se cijedi,
Kad zadršće na poljupcu tvojem.

– – –

Prvoj ljubavi

U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.
Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš – hoće l’ suze teći?
Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.
Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.
O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.

– – –

Pod jorgovanom

Vezak vezla moja dilber Zlata
Do po dana na sred đulistana,
Na šiltetu u debelu hladu
Pod grančicom mavi jargovana.
Čistom srmom i žutijem zlatom
Na jagluku milo ime piše,
Koje ona žarom srca ljubi
I vjeruje da za njega diše.
Vezak veze, a uz to popijeva:
Rumen-ružo, ako Boga znadeš,
Kada Mirza u đulistan dođe,
Da mu selam od mene predadeš.
Još mu kaži da sam ga čekala
Od sabaha taman do po dana,
Čekajući jagluk mu navezla
U debelu hladu jargovana.
Ah, još molim ovaj cjelov žarki
Što ostavljam na listiću tvome,
Da ga predaš, kada amo dođe,
Srcu, duši – ašikliji mome.

– – –

Prolog

Mnogi će se začuditi,
kad pročita pjesme ove,
kako može zabluditi
zdravi razum – u te snove.
Al nek malo dublje traži,
pa će lahko uzrok naći;
koga sve na svijetu draži,
s pravog puta mora zaći.
Šta su opće svi sistemi,
što moderni pisci uče?
– Tamne boje, glasi nijemi,
što nas mame, pa nas muče.
Mi vidimo – sve te boje,
mi čujemo – sve te glase,
ko produkte mašte svoje,
al pojmit ih – ne, ne da se!
Pod pritiskom čudnovatim
hoću-neću dijete glumim,
boje gledam, glase pratim,
a ni jedno ne razumim.
Šta se u tom tajno krije?
Ja ne znadem pravo reći.
Je l’ opsjena poezije,
il’ je staza vječnoj sreći.

– – –

Skroman poziv

Sa mirisnog stabla već se behar rune;
Vrijeme je pića, nek se čaše pune!

Hodi, Leilo, hodi, već se bršljan svija
Oko vitka stabla mednih šeftelija.

Hodi, Leilo, hodi, već i slavulj poje,
Da se veselimo s njime i nas dvoje.

Da mezetim s tvojim poljupcima piće,
Da zasladim s tvojim razgovorom žiće.

Da razgonim brige gledajući u te,
Da životu svome tražim nove pute.

Po starome putu ne da mi se ići,
Makar da ću s njime do Edena stići.

– – –

Sjaj, mjeseče

Sjaj, mjeseče, sunčeva ti sjaja,
De mi stani oku na vidiku,
Da ja vidim kroz demirli pendžer
Kraj đerđefa svoju dilber-diku.
Je li mi se promijenila mlada,
Otkako je mene ostavila?
Je li jošte svježa ko ružica,
Kao što je lanjskog ljeta bila?
Il’ je mlada opala od jada
Što je Mirzi vjeru prekršila?
O, da znade da mi je sad draga,
I još draža, već je prije bila!
Kad bi htjela, pa me razumjela,
Uz druge bih žice zapjevao,
A ovako jaditi se moram,
Jer sam sreći u nemilost pao.

– – –

Šta se mučiš

Sjajni mjesec polagahno
po plavom se nebu šeće,
a bezbrojno zlatno zviježđe
u kolu se s njime kreće.
Noć je vedra kao staklo,
sve bijaše tiho, mirno,
samo katkad blagi lahor
ružino bi lice dirn’o.
I trg’o me iz prošlosti
o kojoj sam slatko sniv’o,
sjećajuć se, kad sam sretno
i živio i uživ’o.
A sad? – Sve je spomen-slika
na minule negda dane,
nit znam živit, ni uživat,
misli su mi rasijane.
Sto pitanja za opstanak
po mutnu se mozgu vrti,
svako znanost riješit može,
sjem zadnjega: o samrti.
A kada mi to pitanje
nehotice na um pane,
čini mi se kô da neko
u blizini zborit stane:
Šta se mučiš, jadni mrave,
što po crnoj zemlji gmiže?
Zalud su ti misli, sprave,
znanost dotle ne dosiže.
Ovaj svijet vasioni
tvornica je Božjeg čuda,
gdje strojeve mijena goni
bez napora i bez truda.

– – –

Zar je dušo

Zar je, dušo, pogoditi teško
Zašto cvate mirisavo cvijeće? –
Ono cvate da se leptir mali
Oko njega lepršeći šeće.
Zar je, dušo, pogoditi teško
Što u zoru cvatu rumen-ruže? –
One cvatu da bulbuli mali
Oko njih se lepršeći tuže.
Zar je, dušo, pogoditi teško
Zašto raste umiljata djeva? –
Ona raste da oko nje dragi
Zabavlja se, pije i popijeva.
Kad je tako pogoditi lako:
Zašto sve se sudbi pokorava? –
E si za to rodila se, Zlato!
Da te Mirza ljubi, opjevava.

– – –

Živa uspomena

Ne znam kada,
Al i sada
Još se sjećam živo,
Da sam jednom na tvom krilu
Slatki sanak snivo.
Noć je bila
Tiha, mila,
Kao mlada djeva,
Kad opazi svoje dragče,
Da blizu popijeva.
Tek se čula
Tanka frula
Pastirčeta mlada,
Ko glas koji ljudskim srcem
I mislima vlada.
Ja sam slušo,
Mila dušo,
Melodije tajne,
Gledajući tvoje lice
I zvjezdice sjajne.
Ruža mirnu,
Zefir pirnu,
Zaleluja granje,
A ja zaspah na tvom krilu,
Moje milovanje.
Gdje sam bio?
Šta sam snio?
Ako ćeš da znadeš,
Treba, Zlato, da mi za to
Dva poljupca dadeš.
Sklopih oči,
A s istoči
Doleprša vila,
Pa me uze, milče moje,
Na mekana krila.
I odleće
Gdje proljeće
Od iskona vlada,
Te me spusti na obalu
Bistra Roknabada.
Gdje djevojke
Milopojke
Đulistane krase;
Gdje uz divnu Ernevazu
Krotko stado pase;
Gdjeno vida
Anahida
Zaljubljene duše:
Čistim medom iz cvijeća
I mirisom ruže;
Gdje vesele
Ko gazele
Po zelenom gaju
Lete vile i poljupce
Pjesnicima daju;
Gdje u slavi
I zabavi
Sve se burno kreće;
Gdje veselja do vijeka
Nestanuti neće.
Tu sam bio
I vidio
Sve ljubimce muza:
I Hafiza i Urfiju
I starca Ferdusa.
Skupa sjede
I besjede
O ljepoti djeva;
Svaki svoju ašikliju
Slavi i opjeva.
Jedni hvale
Ruke male,
Drugi oči vrane,
Treći lice i usnice
Parom prorezane.
Kad pred svima
Pjesnicima
Dođe red i na me
Da opjevam tvoje čare,
Što mi srce mame.
E sam htio,
Da sam smio
Od drugijeh žena,
Reći da si remek-djelo
Božijeh stvorenja.
Ali tebi
Da što ne bih
Učinio krivo,
Ovako sam tvoje krase
Opisao živo:
Sevli stasa,
Tanka pasa,
Kao vita jela;
Dva obraza ko dva đula
Sred snijega bijela.
Kad sam, djevo,
Još opjevo
Tvoje čarne prame,
Svaki reče: “Oh, tri puta
Poljubi je za me!”
Sad je hora,
Kad se mora
Vršit obećanje:
Za to daj mi sto cjelova,
Moje milovanje!

Safvet-beg Bašagić - Bošnjak

– – –

Žrtve begovskog ponosa

Da mi je Bog zapovijedio da
podijelim muke među ljude,
ja bih poštedio one koji ljube.

Gazali

Noć je ljetna; mjesec sija
Na pučini neba plava,
Sava puže kao zmija
Preko polja i dubrava.

Svud tišina grobna vlada,
Nema glasa ljudske duše,
Nema bleke krotka stada,
Samo tiho lahor puše.

U toj noći – nasred čuna
Lagano se neko krade,
Duša mu je vjere puna
A srdašce melem-nade.

Kud ga smjela miso tjera
Da u kasno doba plovi?
Ili ne zna drugog smjera,
Il po noći ribe lovi?

On zna kud ga želja vodi,
Da u kasno doba gredi,
Čun maleni onud brodi
Kud mu miso srce slijedi.

S onu stranu Save vode
Bijeli se dvori dižu,
Oko kojih mnogi brode,
Al u dvore ne dosižu.

Jerbo straža oružana
Obilazi jatomice
Oko dvora kapetana
Od Bosanske Kostajnice.

U tim dvorim ruža cvjeta,
Kojoj ne bi našo para
Od Stambula do Sigeta
Ni u dvoru samog cara.
Lijepa je dilber-Zlata,
Ljepša nego gorska vila,
Lijepa je, al je vrata
Svim proscima zatvorila.
Ona ljubi Gondže-Muja,
Prem kapetan reći ne da,
Nego kao ljuta guja
U srce joj sipa leda:
“Sto prosaca tebe prosi,
A ti nećeš ni jednoga;
Svome ocu ko prkosi,
Ne boji se niti Boga.
Kćeri moja, gle prstena,
Evo zlata i duvaka!
Atlagić je od plemena,
Sin vezira i junaka.
Ako, kćeri, mene pitaš,
Ovaj prsten uzet valja,
S moga čela volju čitaš
Tvog sultana i tvog kralja.”
“Ne ubijaj srca moga!
Ja ne mogu slušat više;
Volim tebe, štujem Boga,
Al za drugog srce diše!”
“O nesretna kćeri moja!
Ne vrijeđaj mi ponos sveti,
Ja ću za čast svoga soja
Odreć te se i prokleti.”
Na to djeva čarne oči –
S obadvije ruke skrije,
Pa iz sobe živo skoči
I odleće prek’ avlije.
On je vičan da se svako
Njegovoj volji pokorava,
A sad njega boli jako
Što ga kćerka izigrava.
“Kći me moja slušat mora”, –
Tresnuv šakom starac uze,
– “Tu ne ima izgovora,
Tu ne hasne ženske suze.”
Mir je, nigdje nikog nema;
Divlje cvijeće divno miri,
Sva priroda božja drijema.
Samo tiho vjetrić piri.
I na svome krilu nosi
Tihu pjesmu djeve mlade,
Koja baščom, a po rosi
Bosije se nogu krade.
Kud je smjela miso tjera,
Da kroz bašču kasno gredi? –
Zadana je tvrda vjera,
Sastanku je srce slijedi.
Gdje Mustajbeg nju mi čeka,
Pokraj Save hladne vode,
Ispred njega teče rijeka,
Iznad njega zvijezde brode,
I cijeli obzor pliva
U raskošju i u sjaju;
Nebo, zemlja – slika živa
Uzvišenom osjećaju,
Što ga ćute mlade duše,
Kad na samu skupa sjede,
Kad ih kruže rumen-ruže,
A svijetle im zvijezde blijede.
Tiho šumi hladna Sava,
Tiše pjeva dilber-Zlata,
A još tiše otpjevava
Beg Mustajbeg od Serhata.
“Jesi l’ došo, gdje si dragi?
Sastanku je veće vrijeme!”
Nosi glase vjetar blagi
Kroz tišinu noći nijeme.
“Jesam, zlato neharato!
Već te čekam pola sata,
Noćas mjesto odabrato
Kao na sred Harabata.”
I poleće čunić mali,
Munjimice vodu siječe,
Kao da ga nose vali
Smjerom vode kuda teče,
Oba vesla Mujo drži,
Tako vješto njima kreće;
E ni labud nije brži,
S labudicom kad se šeće!
Mjesec sjao, pa zašao
I zvijezde već se gase,
Kad je vratar donesao
Kapetanu strašne glase:
“Ti tu spavaš, kapetane,
A kći tvoja s Mujom sjedi,
Hladnoj Savi s one strane
Đah popijeva, đah besjedi:
“Moj dragane, moje rane!
Za te živim i umrijeću,
Sin vezira neka bira
Koga hoće, ja ga neću.

Ja ga neću jer ne mogu
Ljubit, Mujo, nikog više,
Kad se za te molim Bogu,
Nek mi za te srce diše.”

Svud caruje mir, tišina,
Nigdje glasa od lijeka,
Sinje polje ko pustinja,
Samo tiho šumi rijeka.
Tiho šumi, tiše poje
Staru pjesmu novom danku;
Nju mi sluša dragih dvoje
U pozorje na uranku.
Njih oboje muče zrije
Kako rudi zora rana,
A ni jedno ni ne snije
Da dočekat neće dana.
Kobne Parke udes pletu:
Jedna vječno klupko mota. –
Ko će taj dan na svijetu
Rastati se od života.
Druga veli: “Danas treba
Dvoje dragih da izda’ne,
Prije već na rubu neba
U svom sjaju sunce plane.”
Treća veli: “To je kasno,
Kad se vole, kad se ljube,
U zoru je mrijet krasno,
Neka život odmah gube!”
I što reče, ne poreče,
Smilovanja kod nje nema.
Hladna Sava mirno teče
Ko da svečan pogreb sprema.
Dok u mraku šapat nasta:
“Tu su negdje u blizini;
Ja ću oko onog hrasta,
A vi traž’te po lužini.”
Od čuda se Mujo zgrozi,
Od straha se Zlata strese
“Gdje je čamac? Mujo, vozi!
Bahat nama primiče se.”
“Već je kasno, dušo mila,
Pobjeći se ne da sada;
Potjera nas opkolila;
Jesi l’ sa mnom ići rada?
Preda mnom je smrtno ždrijelo,
Al se smrti ja ne bojim;
Skini draga s lica velo,
Da te vidim okom svojim!
Bog zna, sad je zadnji časak,
Nećemo se vidjet više.”
Dok iz granja stade prasak,
Dva ga zrna pogodiše.
I sruši se dilber-Mujo
U okrilje hladnoj Savi.
“Oče, oče, ljuta gujo,
Od njega me ne rastavi!”
Reče, pa za njime skoči,
Dostiže ga na dnu vira,
Gdje se dvoje dragih roči,
Kad im svijet ne da mira.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s